Anželina Džoli je pisala za magazin “Elle”. U kolumni sa naslovom “Anđelina o tome zašto svijetu treba više žena zloća” na samom početku je data definicija engleske riječi “maleficent”. Šta je zlo? Zlo je širok pojam koji u etici označava negativne ili neprihvatljive vidove ljudskog ponašanja i razmišljanja, poput okrutnosti, nepravde, mržnje, sebičnosti i uništenja. Ponekad se definiše i kao odsustvo dobra, odnosno njegova suprotnost.
Prenijećemo dijelove Anđelinine priče.
“Šta je to u snazi žene slobodne tijelom i duhom što se kroz istoriju doživljava kao toliko opasno? Desetine hiljada ljudi je pogubljeno zbog zla, navodnih zločina zlih sila kroz magiju, od lova na veštice u Evropi do suđenja u Salemu u Americi. Većina su bile žene.
Kao u teoriji zavjere, sve što ne možete da objasnite – od propalih usjeva do djeteta koje se razboljelo – sve može da se podvede pod uticaj “vještice”. To su često bile usamljene udovice, koje se predstavljaju kao iscjeliteljke na rubovima društva ili mlađe žene čije se zavodničke moći lako pripisuju magiji.
Žene su mogle biti optužene da su vještice jer su imale slobodan seksualni život, jer su ispoljavale svoje mišljenje o politici ili religiji ili zato što su se oblačile drugačije. Da sam ja živjela ranije, spalili bi me više puta samo zato što sam bila ja.
Optužbe za vještičarenje su korišćene da bi se žene kontrolisale i bile ućutkane u gotovo svim društvima, u svakom vijeku… Zapanjujuće je koliko se često žene koje se kandiduju za neku političku funkciju u demokratskim zemljama opisuju kao zloće… Žene koje se zalažu za ljudska prava u mnogim zemljama i dalje su označene kao “devijantne”, “loše majke”, “teške”…
Zbog posla često putujem u zemlje za koje znam da kada bih u njima živjela, zbog mojih vjerovanja i djelovanja bi me poslali u zatvor ili bih fizički bila ugrožena.
Žene koje se bore za ljudska prava širom svijeta su u zatvorima zbog političkih stavova ili jer su branile sebe i druge, s hrabrošću koju mi je teško i da zamislim.
Uz sve prednosti modernog svijeta, nezavisnost i kreativnu energiju, žene se i dalje često vide kao opasna sila koju treba kontrolisati, često u ime religije, tradicije, kulture.
Uzmite u obzir oko 200 miliona žena i djevojčica koje su doživjele genitalno kasapljenje. Ili onih 650 miliona širom svijeta koje su morale da se udaju prije nego što su napunile 18 godina. Hiljade njih koje su ubili članovi porodica u takozvanim “ubistvima iz časti”, što je kazna zbog ispoljavanja sopstvene volje… Ništa od ovoga ni na trenutak na umanjuje grozne zloupotrebe muškaraca i dječaka – uključujući savremena tumačenja vještičarenja.
Ali gledajući svijet, moramo se zapitati: zašto se troši toliko energije da bi se žene zadržale u potčinjenom položaju? Gledajući u tom svjetlu, zle žene su one koje su umorne od nepravde i zloupotrebe. Žene koje odbijaju da slijede pravila i kodove za koje ne vjeruju da su najbolji za njih i njihove porodice. Žene koje neće odustati od svog glasa i svojih prava, čak i ako rizikuju da ih ubiju, zatvore ili odbace i porodice i zajednica.
Ako je to zlo, onda svijetu treba više zlih žena.
Ali isto tako je istina da se žene ne bude svakog jutra želeći da se bore. Želimo da budemo meke, njegovane, voljene, graciozne – nije svako rođen za borbu. I nemamo magične moći. Ono što imamo je sposobnost da podržimo jedna drugu i da radimo zajedno sa mnogim divnim muškarcima koji cijene i poštuju žene kao sebi jednake.
Mislim na oca kog sam upoznala kada sam prvi put otišla u avganistanski kamp za izbjeglice u Pakistanu, tokom vladavine talibana. Toliko su ga pretukli jer je svoje ćerke poslao u školu da su mu beonjače bile žute jer su mu udarcima oštetili jetru. Mislim na sirijskog supruga kog sam upoznala čija žena je ostala paralizovana pošto su je pogodili u kičmu snajperom. Živjeli su u izbegličkom kampu, bez ičega, nisu imali gdje da odu, ali mislim da nikada nisam vidjela par koji se više voli niti odanijeg muža.
I ne mogu da budem više ponosna na moje sinove zbog toga kakvi muškarci postaju, zbog načina na koji poštuju svoje sestre i one njih. Ko treba da budemo u životu treba sami da shvatimo.
Mislim da često kao žene umijemo da skliznemo s puta jer nam je u instinktu da njegujemo ili da se prilagođavamo očekivanjima društva. Teško je naći vrijeme da se zapitamo ko zaista želimo da budemo – ne ono što mislimo da će drugi ljudi odobriti ili prihvatiti, već ko smo zaista. Tek kada čujete sebe, možete napraviti izbor da krenete naprijed, učite i mijenjate.
Sjećam se prvog svog takvog trenutka. Bila sam u 20-im, upoznavala sam izbjeglice u Sijera Leoneu u završnoj fazi brutalnog rata. Shvatila sam prvi put kolika je količina nasilja u svijetu i kakva je realnost života miliona ljudi na koje su uticali konflikti i izmiještanja. I tada sam otkrila svoju svrhu, svoj životni poziv.
Često kažem svojim ćerkama da je najvažnija stvar koju mogu da urade – da razvijaju svoj um. Uvijek možeš da obučeš lijepu haljinu, ali nije važno šta nosiš spolja ako ti um nije jak. Ne postoji ništa privlačnije, očaravajuće od žene sa slobodnom voljom i sopstvenim mišljenjem. S ljubavlju, svim zlim ženama i muškarcima koji ih razumiju – Anđelina”
Izvor: elle.com
Prevod: noizz.rs
