Pripreme za ljetovanje su uvijek stresne. Kao i put, takođe.
Prvi put sa prijateljicama na moru nije mi trebalo mnogo: dva kupaća kostima, tri peškira, dva haljetka i eventualno neko ulje za sunčanje.
Bio je to period kad nismo znali da nam je sunce ustvari životni neprijatelj broj jedan, pa umjesto suncobrana, ležaljki i dva sloja kreme za sunčanje faktora 30 i 50 (za svaki slučaj) bio nam je dovoljan beton i čvarenje po čitav dan. Jer trebalo se vratiti kući i pokazati da nismo uzalud lupali glavom od prozore autobusa dok nas je dupke pun, prevozio preko provalija. Tamna boja tena bila je najbolji dokaz da ste u grupi rijetkih koji su mogli da uživaju u Crnoj Gori. Ako niste pocrnuli, kao da mora niste ni vidjeli.
Sa djecom stvari su potpuno drugačije.
Ne pamtim mnogo od porodičnih odlazaka na more, tek pokoji fragment mi proleti sjećanjem, ali mama mi je pričala da smo obišli Makarsku rivijeru uzduž i poprijeko, već kako je tada bio običaj. Osim nekog neobičnog osipa i posječene noge do kosti (ponosna, još uvijek nosim vrlo vidljiv ožiljak na lijevoj nozi) ništa se strašno nije dogodilo.
Pročitajte: Kuda na ljetovanje? Mali vodič za odmor s djecom
Sjetila sam se svakog detalja njene priče kada smo prvi put krenuli na more, porodično sa svojom djevojčicom. Mjesecima smo planirali taj prvi odlazak, u nekom strahu i neznanju. Prvo gdje, pa onda cijena, pa kako, pa zašto (pita moja mama) pa čime, pa uskladiti godišnji, pa uklopiti vremensku prognozu, pa da li je voda čista, pa koliko je daleko od plaže i hiljadu drugih stvari koje trebaju da se pripreme i završe do tog dana. Dan polaska je konačno stigao.
Hrvatska –Hvar
„Dđete kod nas (u Banjaluku), prespavete i sutradan se samo spustimo do mora“, kaže mi moja najbolja prijateljica koja takođe putuje porodično sa nama i idemo na isti dio Hvara. Mirna uvalica, daleko od gužve i civilizacije, a najbliža prodavnica je na petnaestak minuta hoda.
Udaljeni satima od prvog dodira sa bilo kakvom morskom obalom to “samo se spustimo” zvonilo mi je u glavi sve vrijeme. Naravno da idemo. Sve smo spremili danima prije. Treba se tako, jer sam ja u četvrtom mjesecu trudnoće, a Lana je tada bila trogodišnjakinja.
Ispostavilo se da ništa nismo spremili i to smo shvatili taj dan kad je trebalo da krenemo. Trk po odgovarajuću sjedalicu. Napravljene od raznih materijala, cijena, boja i sa kojekakvim potvrdama o sigurnosti koje meni iskreno ništa ne znače, biramo valjda ispravnu (Lani su ustvari dopao jednorog na vrhu sjedalice) i trčimo po torbu viška kod mojih.
Pročitajte: Bez stresa sa djecom na ljetovanje: Ultimativni vodič za organizaciju putovanja sa mališanima
“Nema je”, kaže mama. “Kako nema?”, pitam.
“Sestra je odnijela, rekla sam ti”. Možda i jeste. Trudna sam, ne pamtim ništa. Šta sad? Možda peškire možemo da naguramo u onu veliku vreću za smeće?
Sreća, od nas dvoje bar muž razmišlja, pa trk ponovo u prodavnicu po torbu. I još nam je ostao samo jedan papir.
Treba nam zdravstveno putno osiguranje, više zbog djeteta, nego zbog nas.
Nageta ispred reda ljudi iza sebe, virim kroz otvor na šalteru.
“Imate li potvrdu od porodičnog?”, pita me gospođa.
“Za šta?”, nije mi jasno.
“Pa, za osiguranje. Morate imati potvrdu da ste zdravi, da biste putovali”, kaže mi gospođa kao da svaki bogovetni dan visim ispred šaltera i uzimam zdravstveno osiguranje, ako bi mi zatrebalo na putu do posla i nazad.
Dobro, idemo kod porodičnog.
“Jeste li zdravi?”, pita doktorica.
“Pa, valjda jesam. Idem redovno na kontrole, trudna sam”, kažem ponosno.
“Možda ne biste trebali ići, blizu vam je termin”.
Žacnu me nešto.
“Četvrti sam mjesec”, rekoh nabusito. Pa, stvarno? Ima li to ikakvog smisla?
“Jeste li imali neku bolest”, nastavlja. “Ček, vidim imate Lordozu”, kaže i uredno piše u izvještaj lordoza. Kao da se sprema za rad na bauštelu, a ne da idem na odmor.
Evo me ponovo ispred šaltera.
“A, je li ide i dijete?”, pokazuje na Lanu.
“Naravno”.
“A, gdje vam je od pedijatra?”
“Šta?”, pitam.
“Pa, potvrda”, govori gospođa kao da mi je mozak potpuno izgorio.
Nazad u Dom zdravlja.
Šalter drugi:
“Doktorica može da vas primi… prekosutra”.
“Ali nama treba sad”, kažem već plačnim glasom.
“Ne može sad, prekosutra”, govori sestra u bijelom mantilu. Meni sa nagorjelim mozgom.
“U redu”, govorim. Tačno ću početi da plačem. Sreća izlazi doktorica i vidi nas u hodniku.
Hvatamo joj se za skute. “Nije problem”, kaže.
Pregleda nabrzinu Lanu, daje nam papir i poželi srećan put. Evo je, napokon uzimamo potvrdu. Torbe, dušeci, plažni program kojim se ne bi postidjela i omanja radnja, sve guramo u auto. Spremni konačno da krenemo. Ali čekamo.
“Nema ključeva”, kaže muž.
To je to. Ovo je tačno znak da ne treba da idemo.
“Sigurno su negdje u stvarima”.
Okrećemo se unazad i vidim tek Laninu glavu kako viri u moru stvari. Ako samo jednu izvučemo, ništa od polaska. Zavirili smo u svaki kutak, ali smo ključeve našli tamo gdje se naravno niko ne bi ni nadao. Ispod poklopca Lanine noše.
Krećemo satima kasnije nego što mo planirali ali još jedan dokaz kako je u životu neke stvari bespotrebno planirati. Put prema Hvaru je trajao dugo, predugo. Posebno jer sam ja bukvalista i suviše sam olako shvatila “samo se spustimo”. Da biste se spustili, morate i da se popnete, pa sam ovjerila svako drvo na Manjači, a negdje na pola puta do hvarskog ostrva htjela da ostanem tu zauvijek među šipražjem i niskim rastinjem jer sam dušu svoju ispovraćala. Ali ono što kažu za Hvar, zaista je istina. Divna čista voda, netaknuta civilizacijom, bez gužve, za djecu idealno. Samo vam treba “da se spustite” i to je sve.
Crna Gora – Bečići
Par godina poslije, odlučili smo se za Crnu Goru. Tamo se nekako osjećamo među svojima, a i istini za volju cijena smještaja je bila presudna. Već pripremljeni ranijim iskuistvom zaista smo sve imali spremno. Punu putnu apoteku, redukovan plažni program i ovaj put – dvoje djece. Smještaj tik uz plažu, samo se spustite niz ulicu, pa kroz jednu zgradu, pa u lift, pa kroz kanal prepun smeća (ali nije bitno, nećete se tu kupati) i eto vas na plaži.
Odmaraćemo usput, vidjeti Tjentište, Trebinje, pa kad stignemo. Ne žurimo.
Put smo započeli uz kišu, odron nas je pogodio već negdje kod Foče, ja drogirana od tableta protiv povraćanja vidjela sam zmajeve na svakoj okuki, a visoke stijene i bezgranična šuma opasno su se naginjale nad našim prevoznim sredstvom.
Krave su nas pozdravljale mašući repom, a pojedini (većina) tuneli nisu osvijetljeni tako da ponesite neke reflektore umjesto dušeka, dušeke možete kupiti i na plaži.
Izraze „netaknuta priroda i daleko od civilizacije“ u ovom slučaju potpuno drugačije doživljavate.
Bečići su divno mjesto sa lijepom plažom i čistom vodom, dobrom hranom, a i Budva je blizu. Samo pazite na izraz udaljenost od mora jer metri tamo i ono što ste vi učili da su metri nije ista mjerna jedinica.
Italija – Linjano
Ne znam kako je u Grčkoj i Turskoj, Egiptu i Španiji, ali Italija je za sada nama na mjestu broj jedan.
Treba vam, naravno, sati da stignete automobilom, ali su odmorišta jako česta, vozite se autoputem i jedino što ćete platiti 100 evra više zbog vinjeta, naplatnih kućica i slično. Ali se isplati. Bar nećete novac trošiti na sredstva protiv povraćanja u vožnji.
Kilometri pješčane plaže, ljudi kojih nije briga šta ste (možete i pečeno prase) i kako donijeli na plažu i ponuda za sve.
Linjano je gradić sa nekih 5000 stanovnika, ali potpuno prilagođen turistima i njihovim potrebama, od restorana preko grilova brze hrane do supermarketa kao što su Dešpar, Aldo i Lidl.
A sladoledi neprevaziđeni.
Cijene su različite, od ulice do ulice, pa pronađite neko mjesto gdje su vam suveniri najjeftiniji, piće i hrana najdostupniji.
Italijanski i njemački jezik svi znaju, ali možete da se koristite i engleskim ili prosto mašite rukama (razumjeće šta vam treba, vjerujte).
Čiste ulice, bez smeća, sa predivnim drvećem koje se nalazi sa svake strane, oduševiće vas. Na svakom dijelu plaže imate igraonicu za djecu. Smještaj možete da izaberete već kako vam odgovara, u skladu sa potrebama i finansijskim (presudnim) mogućnostima.
Gdjegod da ljetujete, ponesite putnu apoteku, dokumente, dobro raspoloženje i uživajte sa svojom djecom. Ljetovanje je obično samo nekoliko dana u toku godine.
Bar među nama, običnim smrtnicima.
Doživjela, preživjela, ufotkala i napisala: Daliborka Gajić
dvogledi.com
