Ako vas je dijete ikad udarilo, možda ste se zapitali gdje ste kao roditelj pogriješili, ili ste mu poželjeli vratiti udarcem da mu pokažete kako to boli. Psihologinja i terapeutkinja igrom Sanja Ivanušević Grgas objašnjava koji su uzroci dječje agresivnosti i što u takvim situacijama možemo učiniti:
Nemalo se roditelji mogu iznenaditi kada do jučer njihova slatko i suradljivo dijete uslijed izljeva bijesa ili kao reakcija na postavljanje granica, krene udariti roditelja. Kada se ponavljaju, takve situacije roditelje mogu ostaviti zabrinutima, tužnima ili ljutima, a ponekad i sve to u zbunjujućoj mješavini osjećaja pomiješanih sa krivnjom.
Česte nedoumice se tada vrte oko pitanja “Ne znam od kud joj to, to kod nas nije mogla vidjeti?”, “Šta sam kao roditelj krivo napravio da je moje dijete agresivno?”, “Trebam li mu vratiti tako da zapravo razumije da to boli i da nije lijepo?” Te i druge dileme u tim su situacijama posve prirodne. No da bismo djeci u tada mogli pružiti pravu vrstu podrške i vođstva, nužno je znati šta se tada zapravo događa.
Šta se tada zapravo događa?
Tipične situacije uključuju prekidanje aktivnosti koje dijete radi ili jako želi raditi. Ponekad jasno možemo uvidjeti što se dogodilo, na primjer, tražimo od djeteta da prestane gledati crtić i krene prati zube ili se prestane igrati.
No ponekad djeluje da nas dijete udara “iz čista mira” i ne možemo jasno odrediti uzrok.
Takođe, kod male djece do godinu ili dvije, ponekad vidimo da nas udare i pritom se smiju. Moguće je da tada traže kontakt ili zovu na igru, no još ne znaju kako to napraviti na prikladniji način te ne razumiju posljedice.
Kada se djeca ponašaju agresivno?
Djeca se ponašaju agresivno kako bi izrazila različite osjećaje kojima je zajedničko to da su neugodni i nelagodni na fizičkom nivou. Razumijevanje onoga što je u pozadini dječjeg ponašanja presudno je, jer će način na koji vidimo i tumačimo dječje ponašanje oblikovati naše reakcije na to ponašanje.
Dakle, kada se dijete ponaša agresivno, u pozadini mogu biti mnogi neugodni osjećaji.
Od frustracije, nezadovoljstva, nesigurnosti, osjećaja pritiska, iritiranosti, ljutnje, gubitka kontakta i stabilnosti pa do onih fizičkih – poput boli, gladi, umora, bolesti…
Ti neugodni osjećaji za malu djecu često budu preplavljujući i ne znaju kako se nositi s njima. A s obzirom da mala djeca prvenstveno reagiraju na fizičke načine, pokret predstavlja njihov primarni način funkcioniranja.
Stoga se dogodi da će djeca na fizičke načine izražavati osjećaje, i tada se dogodi da – udare, ugrizu, uštipnu…
Poziv u pomoć
Ukoliko dijete koje se suočava s neugodnim osjećajima i koje tada treba našu pomoć i podršku, dobije ignorisanje, kažnjavanje ili bukvicu, između roditelja i djeteta stvara se distanca, strah, otpor i – još više neugodnih osjećaja.
Time se samo nastavlja začarani krug – djeca se osjećaju još nesigurnije, gube kontakt s roditeljem kao najvažnijom vanjskom podrškom osjećaja sigurnosti i ti osjećaji ih ponovno preplave i manifestiraju se kao – agresivnost.
No ukoliko u takvim situacijama izostanu jasne granice, opet stvaramo nesigurnost, nelagodu i – još više testiranja granica.
Dakle, ukoliko agresivno ponašanje djeteta doživimo kao njegov poziv da mu treba pomoć u nošenju sa preplavljujućim osjećajima i situacijama, naša uloga nam postaje mnogo jasnija i manje osobna. Tada znamo da dijete to ne radi iz nezahvalnosti, jer postaje loša osoba ili jer smo mi kao roditelji krivi.
Kako jasno postaviti granice?
1. Mirno, samopouzdano i strpljivo držite granice neprihvatljivom ponašanju. Uz ono što kažemo djetetu, to ponekad znači i držanje fizičkih granica, odnosno sprečavanje udaraca na način da mu držimo ruke dok dijete ne postane sigurno za sebe i druge. Primjera radi, možete reći: “Jako si se naljutio kada sam uzela daljinski, no ne možeš me udarati. To nije sigurno.” Pritom držite ruke djeteta ako vas udara. Ili “Neću ti dozvoliti da me grizeš. To boli.”
2. Prihvatite sve osjećaje i perspektivu djeteta. Npr: “Ovo ti je baš teško… jako te to ljuti…. Znam.” “Baš bi volio još ostati u parku. Jako si tužan što moramo ići. Bilo bi super da možemo ostati još. Teško je otići iz parka.”
Zašto objašnjavanje ne pomaže?
Prihvatanje osjećaja je ključno u postavljanju granica i u svim trenucima kada je dijete preplavljeno osjećajima. Zbog načina na koji funkcioniše naš mozak u tim trenucima, tada jednostavno nismo u stanju čuti racionalna objašnjenja.
Argumenti zašto se ne bismo smjeli ljutiti ili željeti to što želimo u tim trenucima ne samo da nemaju efekta, nego i pogoršavaju situaciju.
Tada je zlatno da prihvatite osjećaje. To ne znači da ćete dopustiti djetetu neprihvatljivo ponašanje, već mu komunicirate da ga razumijete i da ste tu da mu pomognete nositi s nečim što mu je teško.
Mala djeca tijekom odrastanja tek uče kako živjeti u našem velikom, odraslom svijetu. Uče kako se nositi s mnogim situacijama, a jedna od životno najvažnijih vještina je upravo kako se nositi sa neugodnim i frustrirajućim osjećajima.
Za to im treba mnogo prilika za vježbu i dobro vodstvo – vodstvo stabilne osobe koje razumiju da to često nije lak zadak i kada se ponašamo “najgore” da zapravo najviše trebamo pomoć i mirno, ali jasno vodstvo.
Izvor: Klokanica
