Mame i tate u BiH ovih dana grozničavo kupuju školske knjige i dodatnu opremu. Početak je mjeseca i škola počinje; većina nas je u iščekivanju plata (bar onaj zaposleni dio), ali bez obzira na socijalni status koji je uglavnom nezavidan, vodi se računa o tome da se sačuva koja kinta više.
Neke su se mame solidarisale pa organizovale javnu razmjenu knjiga. Većina se snalazi na razne načine; kupuju se polovne knjige, poklanjaju, primaju na dar, gumicom se brižljivo brišu ispisani radni listovi (a svaku knjigu, maltene, prati po jedan).
Doduše, ove frke djelimično su pošteđeni roditelji prvačića i “drugačića”, kojima je zajednica obezbijedila besplatne knjige, kao i porodice 4+ koje su iste takođe dobile na poklon.
Obrazovanje je neophodno, a osnovno i zakonski obavezno, pa nema – neću, ne mogu! Nismo mi tamo neki kapitalistički Zapad što svim svojim školarcima obezbjeđuje besplatne ili subvencionisane knjige za učenje.
Da stvar bude komplikovanija, svake godine se pojave nove edicije udžbenika, dopunjena i izmijenjena izdanja (možeš misliti) koja moooraš kupiti (neće da može sve polovno, Pantitju)! A, gdje je prateća oprema, pa obuća, odjeća (šta ćeš, rastu djeca, a kvalitet – hvala bogu – “loš i nikakav”, pa se ono kupljeno proljetos ofucalo, raspuklo, razbucalo…)
Tako da, htjeli-ne htjeli, početkom se septembra iskeširamo kolektivno za medalju, i stežemo kaiš do nove plate.
Rekao bi čovjek – sve to ima i te kako smisla. Djeca nam uče, obrazuju se, jel’, a u knjigama ima štošta da se pročita. Na mladima svijet ostaje pa je važno da popamte od riječi do riječi sve te mnogobitne sadržaje, tipa koliki je broj ovaca po glavi stanovnika u Australiji ili kakvu industriju ima Bugarska. Ljubi majka malog statističara. Logiku će da uči kad razguli odavde.
Pa oni datumi iz (H)Istorije, bez osvrta na uzroke i posljedice događaja, samo bubaj godine i titule, biće nešto od tebe. Da se ne lažemo – ovdje je mnogo knjiga, a malo znanja. Bar onog funkcionalnog.
Sre-ća je pra-va što smo svjesni da nam demokratija živi isključivo u formalnom smislu (ono, “na papiru”), pa i ne očekujemo od nastavnika i profesora (čast izuzecima), da podmeću svoja leđa i prosljeđuju sugestije, opaske i kritike sa roditeljskih sastanaka na nastavničkim vijećima, a ovi dalje ka ministarstvima i tako te bajke. Još kad bismo i mi roditelji mogli da zucnemo o tome šta nas žulja. I našu djecu. A mogli bismo da i sami nismo naučeni da klimoglavo – ćuteći – slušamo. I govorimo samo kada nas pitaju. A niko nas ništ’ ne pita.
Nego. Ima jedna mudra izreka koja kaže: “Ko vjeruje državi, taj je propustio čas iz istorije”. Mi ga propustili nismo, ali smo bili okupirani bubanjem datuma. Pa, eto, srećna nam nova bubatorska godina. Knjige smo obezbijedili, samo još da ih prostudiramo, da djeci možemo pokazati gradivo.
Erna Bučinski
