Kulturološki je stereotip da se djevojčice ne bi smjele ljutiti jer to nije lijepo, ženstveno, ugodno, suradljivo. Ali, takvim porukama djevojčicama i te kako oduzimamo njihovu snagu i moć da se izraze, zaštite i izbore za sebe. A osjećaji ostaju u njima i maskiraju se u druge poput tuge, depresivnosti, anksioznosti. Sličan je stereotip vezan za dječake prema kojem dječaci ne smiju plakati, biti tužni ni ranjivi, čime se takođe čini izuzetno velika šteta.
Piše: Sanja Ivanušević Grgas, psiholog i voditeljica centra za terapiju igrom
Vrlo često razgovaram s roditeljima i stručnjacima koji rade s djecom o temi dječje ljutnje, prvenstveno iz potrebe da se pronađe način kako ljuto dijete smiriti, prekinuti ljutnju, postaviti mu granice.
Ljutnja je vrlo kontroverzan osjećaj.
S jedne strane sa sobom nosi mnogo energije, no često je doživljena kao negativan osjećaj koji ne smijemo osjećati i pokazivati.
Strah je opravdan ako ljutnju vidimo na način da prekida odnose, narušava ih, kao osjećaj koji nije pristojan, povređuje bilo fizički bilo emotivno.
Ljutnja je divlja i nesocijalizirana i nepoželjna. Ljutnja je agresivna, a svojim odgojnim postupcima želimo djecu podučiti o prihvatljivim, suradljivim osjećajima i ponašanjima.
No ljudi moji, ljutnja je divan i nužan osjećaj. Ostanite sa mnom da vam objasnim zbog čega je ljutnja važan i potreban osjećaj te kako uistinu smiriti ljutito dijete.
Ljutnja je urođen i biološki zadan osjećaj.
Da, ljutnja je jedna od univerzalnih i biološki zadanih osjećaja. Javlja se kod svih ljudi i evolucijski je važna. A kad neki oblik ponašanja, osjećaja ili bilo koja tjelesna funkcija opstaje milijune godina, znači da nam i te kako koristi.
To znači da su tokom našeg razvoja kao vrste opstajali oni pojedinci koji su se mogli ljutiti jer im je to omogućavalo veću mogućnost opstanka. Kako?
Ajmo vidjeti šta ljutnja zapravo radi?
Ljutnja nas štiti i javlja se kad neko ili nešto prelazi naše granice. Sa sobom nosi mnogo energije koja nam služi da bismo se mogli obraniti. Tada vidimo da i djeca i odrasli kada su ljuti viču, ustaju, žustro hodaju, bacaju stvari, lupaju vratima ili se bace na pod u ispadima bijesa.
Naravno, intenzitet ljutnje i njene manifestacije ovise o samom temperamentu i sposobnostima samoregulacije i nisu kod svih jednaki pa će na isti događaj različita djeca reagovati vrlo različito.
No upravo zbog snažne energije koja se oslobađa kad smo ljuti štetno je kontinuirano blokirati izražavanje ljutnje jer tada ona ostaje u tijelu.
Ljutnju je važno izraziti no na način koji je OK i za nas i za druge. Radi se o mogućnosti samoregulacije osjećaja što je jedan od osnovnih odgojnih zadataka.
Dakle, ljutnja nam govori da neko prelazi naše granice, neko naše pravilo, da nas neko povređuje. Ljutnja nam pomaže da se zaštitimo i izborimo za sebe.
Zbog toga ju je važno ne braniti niti potiskivati.
Lijepe djevojčice se ne ljute!
Ljutnja je univerzalan osjećaj i svi se mi, bez obzira na pol, jednako ljutimo kada se trebamo zaštiti ili izboriti za sebe.
No kulturološki je stereotip da se djevojčice ne bi smjele ljutiti jer to nije lijepo, ženstveno, ugodno, suradljivo.
Ali, takvim porukama djevojčicama i te kako oduzimamo njihovu snagu i moć da se izraze, zaštite i zbore za sebe. A osjećaji ostaju u njima i maskiraju se u druge poput tuge, depresivnosti, anksioznosti.
Sličan je stereotip vezan za dječake prema kojem dječaci ne smiju plakati, biti tužni ni ranjivi, čime se također čini izuzetno velika šteta, no o čemu ću pisati dugom prilikom.
Ljutnja je neugodan a ne negativan osjećaj.
Iako neugodan za doživljavati, ljutnja je vrlo koristan osjećaj koji nam govori da nas je nešto povrijedilo i služi nam da nas zaštiti.
Sama po sebi ljutnja nije niti pozitivna niti negativna već pozitivni i negativni mogli biti samo načini izražavanja, odnosno ponašanja.
Na pojavu osjećaja kao niti potreba ne možemo uticati. Kada se pojave, oni su jednostavno tu. No ono nad čime imamo uticaj i za što smo odgovorni je ponašanje.
Ljuto dijete nije agresivno.
Ljutnja se može izraziti na niz načina:
-
Oni koji su dobri za nas, ali ne i za našu okolinu – nekontrolisani izlivi ljutnje koji povređuju druge bilo emotivno ili fizički, poput agresivnog ponašanja.
-
Oni koji su dobri za druge, ali ne i za nas – zadržavanje ljutnje u sebi zbog straha od posljedica (poput prekida ili narušavanje odnosa, kazna) ili osjećaja krivice ili srama (zbog uvjerenja da se ne bi smjeli ljutiti i da smo zbog toga loše osobe).
-
Oni koji su OK i za nas i za druge – omogućuju jasno komuniciranje toga šta nam se događa na način koji ne povređuje druge
Dakle, iako se ljutnja često poistovjećuje s agresivnošću, one nikako nisu jednoznačne.
Agresivno ponašanje samo je vanjska manifestacija, odnosno ponašanje u čijoj pozadini može biti ljutnja, ali i niz drugih osjećaja.
Cilj odgoja je dati djeci podršku u razumijevanju svojih osjećaja, usvajanju njihove samoregulacije, usvajanje prikladnih načina izražavanja i preuzimanje odgovornosti za vlastito ponašanje.
U sljedećem tekstu čitajte o konkretnim savjetima kako umiriti ljutito dijete te u kojim slučajevima ljutnja dovodi do problema.
Sanja Ivanušević Grgas je dipl. psiholog i praktičar terapije igrom s dugogodišnjim iskustvom u kliničkom radu s emocionalnim i ponašajnim poteškoćama djece, obiteljskom savjetovanju te radu u odgojno – obrazovnim ustanovama. Sanju možete kontaktirati putem njene web stranice “Centar za terapiju igrom” ceti.hr
