Da li je želja za hranom emocionalna glad?
Da li se sve u vezi sa ishranom vrti oko potreba naše duše ili je to samo dio priče? Da li žudeći za određenom namirnicom naše tijelo tačno zna šta nam je to potrebno? Da li je pretjerana želja za hranom i problem prejedanja nedostatak volje?
Kažu da duša uvijek zna šta joj je potrebno, a da je izazov utišati um kako bismo čuli šta nam govori.
Živimo brzo, stalno negdje jurimo i žurimo, obaveze se smjenjuju i nerijetko dan prođe a da nismo ni u jednom momentu zastali i zapitali se šta nam treba i kako da to sebi damo? To čak zvuči kao luksuz koji vjerujemo da ne možemo priuštiti.
Kada pogledamo u djecu, ona kad nešto žele i nešto im treba u stanju su da sruše svijet samo da to i dobiju, odmah sad.
Vremenom djeca odrastu i jedan dio njih sazrijevanjem dođe do mjesta kada shvati da ne može sve odmah. Neki odu dalje od toga pa kažu sebi da za ispunjenje sitnih zadovoljstava nema vremena u svakodnevnom životu. I šta se onda desi?
Naše unutrašnje dijete zavrišti. Iz sveg glasa. Ima potrebu i želi da bude zadovoljeno odmah. Kao odrasli znamo da postoji najbrži način za instant osjećaj zadovoljstva i sreće. Hrana.
Dr. Doreen Virtue, američki psiholog i psihoterapeut, u knjizi Žudnja za hranom kaže da opsesivna žudnja za određenom namirnicom nije nikako slučajna.
Ako nam unutrašnji glas govori da nam je potrebno više zabave a mi ne slušamo, ješće nam se indijski orasi, orasi, kikiriki jer sadrže pirazin koji aktivira centar za užitak u mozgu.
Jedna od funkcija našeg organizma je da održava homeostazu odnosno ravnotežu. Ukoliko nešto nedostaje, mozak šalje informaciju, kao i kada nečeg ima previše.
Svima nam je poznata želja za čokoladom.
Zašto je baš ona namirnica izbora? Ona sadrži neurotransmiter feniletilamin koji mozak stvara kada osjećamo ljubav.
Toliko snažno utiče na raspoloženje da se nekada prepisivao kao lijek.
Dakle, žudnja za čokoladom je žudnja za ljubavlju.
Konzumiranje čokolade aktivira serotonin – hormon sreće, a ko ne bi želio malo instant sreće? Češća je ta potreba kod žena nego kod muškaraca. Muškarci više žude za mesom i tjesteninama.
Dr Virtue kaže da je potreba za hrskavom hranom kao što su grisine, čips, znak ljutnje i bijesa koje je trebalo ispoljiti ka spolja. Potreba za mekom i kremastom hranom dolazi iz ljutnje prema sebi, stida, tuge, straha.
Ne treba zanemariti ni fiziologiju.
Ukoliko smo pod stresom, naš organizam počinje da luči hormone kao što su adrenalin, kortizol i aldosteron. To može uticati na ravnotežu soli, čime se objašnjava potreba za vrlo slanom hranom.
Takođe može značiti i nedostatak joda, što je povezano sa štitnom žlijezdom.
Njena smanjena funkcija dovodi do bezvoljnosti, konstipacije, problema sa tjelesnom težinom i depresije, dok povišena funkcija izaziva gubitak težine, anksioznost i neredovni menstrualni ciklus.
Ono što se još često pominje kod prejedanja je da je u pitanju nedostatak volje i da kada bismo samo htjeli uspjeli bismo da stanemo.
Iako to nekada jeste slučaj, ne znači da je tako uvijek i kod svih.
Znamo da nepravilnim unošenjem namirnica, unošenjem takozvanih praznih kalorija mi zapravo otežavamo našem tijelu varenje i ne hranimo ga dovoljno.
Onda nam ono šalje signal da nije dovoljno nahranjeno i da nam je potrebno još hrane.
Dakle naše tijelo poslije mnogo praznih kalorija uopšte ne griješi.
Daje nam tačnu informaciju da je gladno. Ali mi to tumačimo tako da vjerovatno imamo problem sa voljom i samokontrolom.
Nije uvijek tako.
Upravo ovdje nam pomaže ishrana Dr Gifing koja će našem tijelu dati energiju, nahraniti ga, prekinuti začarani krug, čuvati ravnotežu i pokazati da nije samo volja u pitanju već ima nešto i u fiziologiji.
Sve u svemu zaključak je da je uzroka za prekomijerno unošenje hrane više i da će nam najviše od koristi biti holističi pristup. To znači da je potrebna briga i o tijelu i o duši.
Ako radimo na ličnom rastu i razvoju, ako makar povremeno zastanemo i upitamo se šta nam to baš ovog momenta treba i ako se pravilno hranimo, prejedanje neće biti naša okupacija već će postati značajna informacija da nešto nismo čuli ili uradili kako nam je bilo potrebno.
Na nama je da otkrijemo šta.
Brankica Šaljić Milenković /psiholog, psihoterapeut
psiholoskosavetovaliste.rs
Insulinska rezistencija: Gojaznost i neaktivnost vode u bolest
