“Intenzivna, neočekivana patnja prolazi brže od patnje koja je naizgled podnošljiva. Ova patnja traje godinama i da i ne primijetimo izjeda nam dušu, dok jednog dana ne postanemo nesposobni da se oslobodimo gorčine koja nas onda prati do kraja života.”
— Paulo Koeljo
Psihosomatika je, kao posebna oblast medicine i psihijatrije, nastala i razvijala se kao dio nauke koji je imao ideju i cilj da traga za činjenicama i značenjima odnosa tijela i duše, kako u zdravlju, tako i u poremećajima i bolestima.
Intrigantno je pitanje kako psihički i emocionalni život utiče na naše tijelo i obrnuto.
Psihosomatska medicina saopštava nam danas da su duševni, naročito emotivni činioci u životu čovjeka, presudni u njihovom dejstvu na pravilno ili nepravilno funkcionisanje njegovih tjelesnih organa.
Produžen strah, ljutnja i gnjev, mržnja i zloba, depresija i apatija, mogu da utiču na tjelesne organe čovjeka tako da se ovi ljudi razboljevaju od tzv.psihosomatskih bolesti, u koje već danas mirno možemo da ubrojimo gotovo sve tjelesne bolesti.
Sve je jasnije da je čovjek sam vinovnik većine bolesti koje ga u životu zadese. U savremenom imunološkom istraživanju u medicini, koristeći dostignuća psihosomatske medicine, došlo se do dragocjenog saznanja, da vjera, nada i ljubav kod zdravog i naročito kod bolesnog čovjeka, kada su prisutne, djeluju podsticajno na prirodne imunološke odbrambene snage u organizmu, uspješno se boreći protiv bolesti.
Tek na ovaj način, kada su vjera, nada i ljubav kod bolesnika harmonično sjedinjeni sa njegovim imunološkim sistemom, mogli su biti objašnjeni rijetki slučajevi izlječenja i samoizlječenja od raka i drugih teških bolesti u savremenom svijetu.
Mc Dugall smatra da kod osoba koje imaju sklonost ka psihosomatskim reakcijama, postoji teškoća u verbalnoj ekspresiji, posebno iskazivanju emocija, zbog čega somatska (tjelesna) ekspresija postaje dominantna.
U našem kliničkom iskustvu svakodnevno se susrećemo sa tegobama ”lupa mi srce”, ”znojim se”, ”bubnji mi u glavi” i slično. Bilo je dosta susretanja sa prenošenjem transgeneracijskog modela i bolestima koje su se ponavljale, bilo samo kroz jedan pol ili oba u istoj porodici, što je i nametnulo razmišljanje o eventualnim psihološkim okvirima koji bi bili relevantni u dijagnostici ili u psihoterapijskom procesu.
Prije četrdesetak godina bilo je malo onih koji su znali mnogo o mehanizmima pomoću kojih potisnuti bijes može da dovede do glavobolje i povišenog pritiska, osjećaj odgovornosti do bolova u leđima, potreba za ljubavlju i frustrirajuća zavisnost od nekoga do čira na želucu itd.
Postavlja se pitanje kako liječiti psihosomatskog pacijenta.
S jedne strane to je osoba koja traži pomoć, a sa druge strane nije spremna da prepozna psihološki aspekt svojih tegoba.
Svaki put kada pacijent ima čir, ekcem, glavobolju ili neke druge fizičke simptome, terapeutski pristup moraće da se fokusira na
- navike,
- stavove,
- uvjerenja,
- odnose sa ljudima u okolini,
- prošlošću,
- sadašnjošću.
Dakle jedan holistički pristup, kakav uostalom geštalt psihoterapija i nudi, je nužan, ne bi li pacijent prepoznao kako on ”boli svoju glavu”, ”steže svoj stomak” i reaguje svojim tijelom na ono što njegovoj duši treba.
“Bolest nije sila, koja bi nekoga izbacila iz života. Zaista, ona je poziv da budemo u središtu svog života.” Emmanuel’s Book
Brankica Šaljić Milenković, psiholog/psihoterapeut
psiholoskosavetovaliste.rs
UKLONITE UZROKE DEPRESIJE: 12 faktora zbog kojih se možda osjećate depresivno!
Brige budućih roditelja: Pet mentalnih oboljenja koja se nasljeđuju
Kako živjeti duže: Dr Branimir Nestorović objašnjava šta je NAJVAŽNIJE za dugovječan život
