“Mislila sam – promijeniće se”… kad dođu djeca, kad se preselimo, kad se zaposli… Žaba u princa. Zvijer u prelijepog muškarca. Preljubnik u vjernog. Alkoholičar u trijeznog. Nasilnik u blagog. Vagabund u domaćina.
Čekati da se neko promijeni je isto što i čekati da na jabuci rodi kruška, što je teorijski moguće… Ali tek nakon kalemljenja, nakon radikalne intervencije agronoma ili nekog ko se razume u kalemljenje, a nikako samo od sebe.
“Mislila sam – promijeniće se”… kad dođu djeca, kad se preselimo, kad se zaposli… Žaba u princa. Zvijer u prelijepog muškarca. Preljubnik u vjernog. Alkoholičar u trijeznog. Nasilnik u blagog. Vagabund u domaćina.
Nema boljeg recepta za izgubiti godine i direktnijeg puta u promašen život.
Nema ničeg bespomoćnijeg i beznadnijeg od čekanja da se netko promijeni, nakon čega bismo s njim “sretno živjeli do kraja života”.
I nema ništa izvjesnije od toga da ljudi nikada neće promijeniti neku svoju dominantnu crtu da bi vi prestali zbog njih biti nesretni.
Jer oni lijepo žive sa svojim izvorom vaše nesreće. Oni su ga izabrali, a vi ste izabrali njih. Čekanjem počinje i održava se agonija, čekanjem da nasilnik prestane da bude nasilan, alkoholičar da pije, preljubnik da vara.
To je jasna dijagnoza gubitništva i od svih besmislenih poslova na svijetu ovaj je najbesmisleniji.
Ne samo što čekate nešto što se neće dogoditi, a pritom vam prolazi život, nego što to čekanje nije na klupici u parku nego u tamnici duše, gdje vas jede bol koji trpite živeći s iracionalnim čovjekom koji probleme rješava na način koji ubija samu srž vašeg bića.
Čekati da se netko promijeni je isto što i čekati da na jabuci rodi kruška, što je teorijski moguće, ali nakon kalemljenja, nakon radikalne intervencije agronoma ili nekog tko se razume u kalemljenje, a nikako samo od sebe.
I uvijek se sjetim poznate priče o škorpionu i žabi kada je škorpion zamolio žabu da ga prenese preko rijeke, jer je na kopnu buktao požar. Žaba je oklijevala rekavši mu da je nadaleko čuvena škorpionova autodestruktivnost, kao i njegova, otrova puna, žaoka na repu.
Škorpion ju je uvjerio da je neće povrijediti, jer bi tako i sebe udavila pa žaba pristane, stavi ga na leđa i negdje par metara od obale, koja je značila spas od vatre, škorpion ubode žabu. I dok su oboje tonuli na dno, žaba ga pita: “Zašto, ali zašto si to učinio, sad ćemo i jedno i drugo stradati?”. Škorpion joj je strasno odgovorio: “Ah, tko bi tome odolio”.
Možda bi nakon duge i teške psihoterapije škorpion reagirao drugačije i ne bi ovako uništio i sebe i žabu.
Možda bi liječenje pomoglo ovisniku o alkoholu ili nasilniku u kontroli bijesa. Možda bi kalemljenjem kruška postala jabuka.
Možda, ali to su sve ozbiljne intervencije dok ovdje nije bilo vremena, jer gorjela je šuma i škorpion je samo učinio ono što je njegova gola priroda, dok je sirota žaba očekivala čudo – da se škorpion promijeni i bude, za početak, racionalan.
A iracionalno je očekivati racionalno ponašanje od iracionalnih ljudi.
U situaciji kada “gori”, iracionalno je predati im život u ruke, zatvoriti oči i čekati čudo, odnosno čekati promjenu dok vam voda dolazi do usta. I dalje priču znate.
P. S. Svaka sličnost sa stvarnim doživljajima i licima je – namjerna. I s ciljem je da se smanji smrtnost žaba, u situaciji požara, uzrokovana njihovim pogrešnim očekivanjima.
Tatjana Milenković, specijalista medicinske psihologije, doktor psihijatrije, stalni sudski veštak, predavač na fakultetu.
astroportal.in
Porodično nasilje nad ženama je ozbiljan problem cjelokupnog društva
Oproštaj je čuvar braka. Ali, gdje je granica praštanja u braku?
