Poremećaj ličnosti kod djece – koji su simptomi i uzroci? Kako prepoznati da dijete ima problem, da li su za ponašanje djeteta odgovorni geni ili roditeljski stil vaspitanja i šta činiti?
Kada roditelji primjećuju devijaciju u ponašanju djece i kako mogu da reaguju? Koliko rano možemo da dijagnostikujemo antisocijalni poremećaj ličnosti, glasi intrigantan naziv studije koja je nedavno objavljena u uglednom naučnom časopisu “Psihologija danas”, iza koga stoje rezultati sedmogodišnje studije kojom je ustanovljeno da se rani znaci poremećaja ličnosti kod djece mogu vidjeti već na uzrastu od dvije godine.
Poremećaj ličnosti kod djece: Zašto se javlja?
Prateći odrastanje i razvoj 731. djeteta od druge do devete godine života, profesorka psihologije sa Univerziteta u Mičigenu dr Rebeka Valer došla je do zaključka da djeca koja ne osjećaju krivicu zbog svog lošeg ponašanja – ne mijenjaju ponašanje nakon roditeljske kazne, često ulaze u sukobe sa drugom djecom, uništavaju igračke i stvari po kući i imaju napade bijesa – često razvijaju poremećaj ličnosti.
To važi i za one dvogodišnjake koji su sebični, ne žele da dijele svoje stvari ni po koju cijenu, lažu i maltretiraju životinje.
“Što je raniji uzrast na kome djeca pokazuju ova ponašanja, veća je vjerovatnoća da će dijete imati ozbiljne probleme u ponašanju i razviti antisocijalni poremećaj ličnosti. Dobra vijest je da roditelji mogu da spriječe razvoj ovog poremećaja ličnosti tako što će uticati na promjenu djetetovog ponašanja”, zaključuje dr Rebeka Valer.
Dr Aleksandra Bubera, psihijatar i psihoterapeut, ocjenjuje da ključni nalaz ovog istraživanja glasi da od roditelja, to jest od njihovog vaspitnog stila, zavisi kakvo će dijete biti.
“Ako roditelj vidi da dvogodišnje dijete maltretira drugu djecu ili životinje, on se tome može nasmijati, može spriječiti dijete da to radi, a može ga i kazniti. Dijete će učvrstiti ono ponašanje koje roditelj potkrepljuje. Zato je važno da dijete dobije sankcije za loše ponašanje. Kao što je važno da ga roditelji pohvale i poljube kada uradi nešto dobro“, objašnjava naša sagovornica.
Dr Aleksandra Bubera ističe da stručnjaci nisu saglasni kada je u pitanju uzrok poremećaja ličnosti – neki smatraju da se oni nasljeđuju, a drugi da je njihov nastanak zavisi od vaspitnog stila.
“Ja smatram da je istina na sredini, a iz svog velikog psihoterapijskog iskustva mogu da zaključim da je očevima i majkama jedan od najprihvatljivijih alibija za loše roditeljstvo – naslijeđe. Jer ako smatraju da je dijete “povuklo” karakter na “problematičnu” tetku onda se oni ne osjećaju odgovornim za to što je dijete “nemoguće”. Zato je važno da roditelji razumiju da tri vaspitna stila pospješuju nastanak poremećaja ličnosti – jedan je popustljivo vaspitanje, drugi pretjerano, surovo i nepravedno kažnjavanje djeteta, a treći zanemarivanje“, kaže dr Bubera.
Poremećaj ličnost kod djece: Kada treba početi sa postavljanjem vaspitnih pravila?
“Prosječno dijete je do druge godine već naučilo šta se smije, šta se ne smije. Ili nije naučilo. Vjerovatnoća da će dijete koje nije naučilo šta se smije, kome se ne postavljaju granice i kome je sve dozvoljeno razviti poremećaj ličnosti veoma visoka je i iznosi oko 70 odsto, pod uslovom da se ništa ne promijeni u daljem vaspitanju”, smatra naša sagovornica.
Dr Aleksandra Bubera ističe da je nekim roditeljima, nažalost, lakše da razmaze svoje dijete i daju mu sve što poželi, nego da ga vaspitaju.
“Mi od roditelja često čujemo tu rečenicu: „Sve sam mu dao, sve sam mu kupio, svugdje sam ga vodio, obišao je pola svijeta… a tako mi vraća.“ Jer je mnogo lakše kupiti djetetu šta hoće, dati mu da jede šta hoće i dozvoliti mu da se ponaša kako hoće, nego provesti sate, dane, nedjelje i mjesece objašnjavajući mu šta je ispravno, a šta ne. Ali posljedice tog nevaspitanja trpe svi. Ako dijete dobije sve što poželi, ono će i od drugih ljudi u odraslom dobu očekivati da udovoljavaju svim njegovim željama. Ako se granice ne postave na vrijeme, dijete u pubertetu često razvija verbalno i fizičko nasilje. Ono nastavlja da laže, krade i ponaša se manipulativno, samo što su posljedice ovakvog ponašanja u pubertetu i kod adolescenata mnogo ozbiljnije nego kod predškolskog djeteta. Zbog tog ponašanja trpe svi – i roditelji, i braća i sestre, i bračni partner. Ako se granice ne postave do puberteta, ta bitka je u većini slučajeva izgubljena“, zaključuje naša sagovornica.
Dr Goran Knežević, profesor psihologije individualnih razlika na Katedri za psihologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu, kaže da ovo istraživanje potvrđuje da postoji kontinuitet u strukturi ličnosti od djetinjstva do odraslog doba.
“Brojna istraživanja ličnosti koja su rađena u posljednje dvije decenije potvrđuju da postoje veoma jasne veze između ponašanja djeteta u veoma ranom djetinjstvu i njegove strukture ličnosti u odraslom dobu. Studije o prokriminalnom ponašanju pokazuju da postoji velika vjerovatnoća da bezosećajna, neemotivna i “tvrdokorna” trogodišnja djeca sa problemima u ponašanju odrastaju u osobe sa antisocijalnim poremećajem ličnosti – kaže naš sagovornik.
Goran Knežević objašnjava da je veliki dio naše strukture ličnosti – čak 30 do 40 odsto, oblikovan genima. Novije psihološke studije pokazale su da su čak i oni faktori za koje se smatralo da predstavljaju uticaj sredine zapravo genskog porekla. Međutim, istraživanja su takođe pokazala da se ono što nam je dato u genskom paketu može promijeniti uz pomoć puno ljubavi i pozitivnih tehnika disciplinovanja.
“Pozitivni roditeljski stil može da neutrališe negativni uticaj gena. To znači da ponašanje roditelja prema bezosjećajnom i “nemogućem” dvogodišnjaku mora biti dosljedno, principijelno i sa puno pozitivnih potkrepljenja. Dijete se mora nagraditi, poljubiti i zagrliti svaki put kada učini nešto dobro, a ako ono maltretira drugo dijete ili ima napad bijesa, mora se zaustaviti u toj “akciji”, ali ga ne treba kazniti. Takvom djetetu stalno treba pokazivati pozitivne primjere i pružati mu ljubav u neograničenim količinama. Ljubav je po svemu sudeći najmoćnija “gumica” koja briše negativno genetsko nasljeđe – zaključuje Goran Knežević.
Autor: Katarina Đorđević
Izvor: Politika
