Danas se prilično veliki broj djece opisuje kao – “hiperaktivna”, pa se čini da je taj izraz postao veoma popularan. Ako je vaše dijete nemirno dijete, živahno, puno energije, stalno u pokretu, brbljivo, radoznalo… to još uvijek ne znači da je hiperaktivno, odnosno da ima poremećaj. Možda je samo nemirno.
Prof. dr Svetomir Bojanin, dječji psihijatar, objasnio je kako roditelji mogu da razlikuju hiperaktivno od djeteta koje je “samo” nemirno dijete.
Kako se ponaša hiperaktivno dijete?
– Ono je uznemireno dijete, u čijem se nemiru ne vidi nikakav smisao. Pažnja mu je izrazito kratkotrajna. Sve što vidi, ono bi da dohvati, kada to dohvati, ono ga samo pogleda i ostavi. Ili ga, zbog brzine i nehata, sruši. U stanju je da neprestano prekida još nezavršenu aktivnost, da bi započelo neku sasvim novu, pa i nju napustilo nedovršenu, i tako redom… Svaki novi opažaj čini da ono ispruži ruku ili usmjeri pažnju i ponašanje ka tome, tek da bi to novo bolje vidjelo, dodirnulo… i, to je sve. Hiperaktivno dijete je, u stvari, rasute pažnje. Ono bi sve novo što vidi – da dodirne, privuče, sve što čuje – ono bi da vidi, zanemarujući pritom sve ono čime se trenutno bavi, ne povezujući to novo sa onim što već radi. Ta pažnja se pobuđuje bez ikakve selekcije ili skale vrijednosti, koja bi nekim sadržajima davala prednost, a neke zanemarivala.
Uporedo sa rasipanjem i slabljenjem pažnje, pojačava se motorički nemir, koji se pažnjom i motiviše, i koji je prati. Za ovu djecu je tipično da djeluju neumorno, ne iscrpljujući se svojom jurnjavom… stalnom, neosmišljenom aktivnošću. Međutim, kada im se da zadatak da nešto osmišljeno rade, na primjer, da marširaju kao vojnici, ili da crtaju nešto što zahtjeva preciznost pokreta i krajnju pažljivost, ona se zamore znatno prije druge djece. Zamara ih sopstveni voljni zahtjev da svoju pažnju održavaju u istoj napetosti neko vrijeme, kao i to što nastoje da svoje pokrete vode organizovano, shodno cilju onoga što im je zadato.
Hiperaktivna djeca zahtjevaju posebno organizovan i usmjeren program vođenja kroz vaspitavanje i obrazovanje. Svako dijete treba “voditi” na način koji će zadovoljiti njegovu radoznalost, a koju uvijek prati neposredna akcija. U tom smislu, potrebno je da zadaci što se pred dijete stavljaju budu što kraći. Da ne zahtjevaju predug voljni napor ovladavanja pažnjom i sopstvenom potrebom za pokretanjem tijela. Djetetu treba zadavati probleme koji mogu da se završe u određenom kraćem roku. Pritom, svaki zadatak mora da bude iz serije onih koje je već imalo i kojima je već ovladalo, što ga motiviše izgledima na uspjeh u tom rješavanju.
Svako dijete, pa i hiperaktivno, želi da bude uspješno, shodno mjerilima sredine, makar samo na tren, ako ne može i na neki duži rok, stalno. Kada ono ovlada određenom serijom problema, zadaju se nove serije zadataka, sa tek nešto težim zahtjevima. Dijete će “ući u pokušaj” da ih razrješava – a time i savlada, nauči, uvijek sa više optimizma. A to je važno za svaki uspjeh u upoznavanju tajni života i ovladavanju sopstvenim ophođenjima prema drugima.
To je put kojim svako dijete, a posebno hiperaktivno, počinje da upija znanja i vještine ponašanja, već samim tim što počinje da voli takvog učitelja i da se sa njim identifikuje. Dakle, hiperaktivno dijete ima usporen razvoj pažnje i povećanu potrebu za kretanjem – s tim što ni jedno, ni drugo ne odgovara uzrastu. Ima svoju dijagnozu, kao i metode prevencije i tretmana.
Kako se ponaša “samo” nemirno dijete?
– Nemirno dijete je ono dijete koje je uglavnom “zlatno”, “fino”… ali koje roditelji obično prezaštićuju, pa ne nauči na vrijeme značenje riječi ne i izraza “to se ne može”, kao realiteta u kome živimo i prema kome se odnosimo u našim planovima i aktivnostima. Takvo prezaštićivanje ometa sazrijevanje djeteta, što znači razvoj i odrastanje. Kada dijete zna nešto da radi, ono to i želi. Znači, neophodno je da ga stalno podstičemo da nam nešto donese, pomogne, namjesti, da uradi ono što umije – a što mu daje značaj pred samim sobom i u ostvarivanju doživljaja grupne pripadnosti u porodičnom krugu. To je od značaja za razvoj njegove ličnosti.
Dijete od dvije godine bi da dodirne i pomakne stvari, dijete od tri godine već voli da se igra njima, da ih ređa, slaže. Dijete od četiri godine bi već da crta… i tako redom. Njegovu radoznalost treba da vodimo iz teme u temu i pomažemo da ostvaruje doživljaj sebe kao nekog koji već umije “to i to”. Uz to ga učimo da postoje ograničenja kojima se željene radnje obavljaju uspješnije, koje ponašanje čine ljepšim, odnose sa drugima zrelijim.
Ukoliko dijete ne zna za ograničenja – uvijek shodno uzrastu, ako ne prepoznaje ograničenja, dakle – odlaganje neposrednih zadovoljenja, kao čar odrastanja i odraslosti, ono će da se ponaša “razgrađeno”, nepromišljeno… ono će da liči na kliničku sliku hiperaktivnog ponašanja. Od takvog ponašanja će da ga razlikuje to što umije, kada naiđe na nešto što ga zanima, da odlaže svoja druga zadovoljstva i organizuje igru, napravi svoj mali kutak i nađe svoj mir.
Sva djeca su po svojoj prirodi poslušna. Ona jedva čekaju da poslušaju svoje roditelje. Važno je voditi ih i vaspitavati – ne sa principima, nego sa razumijevanjem, a to znači sa ljubavlju. Razumjeti dijete i omogućiti mu da razumije nas, to je vrhunski ostvaren čin ljubavi. Nikako ne treba plašiti djecu strogošću, jer poslušnost iz straha daje neki sasvim drugi kvalitet.
Koje su razlike i sličnosti između hiperaktivnog i nemirnog deteta?
– Hiperaktivno dijete je zarobljeno u svojim nemirima. Ono se jednako ponaša i kada odemo u goste i kada gosti dođu kod nas. Uvijek je onako kako se očekuje: neorganizovano i izvan atmosfere koja vlada u datoj situaciji.
Dijete skladnog razvoja ima tu osobinu da uvijek može da nas iznenadi neočekivanim ponašanjem. Sve zavisi od toga da li je ono sa roditeljima uspostavilo odnose u ljubavi ili odnose u strahu. Ili, bez ikakvih ustaljenih odnosa – kojih, u stvari, i nema, pa dijete živi potpuno razmeđeno, bez jasnih roditeljskih zahtjeva usmjerenih ka njemu. Osim doživljaja katastrofe kada ono napravi neke izgrede pred onima koji su za roditelje značajni ljudi, ili u situacijama koje su važne za njih. Djeca prepoznaju takvu napetu atmosferu, kada se na njih ne obraća željena pažnja, ili kada izmaknu mogućnosti kontrole roditelja. Ili, kada je roditeljima nezgodno da oštrije reaguju prema svojoj djeci – pa se, nekako odjednom, razgrade u ponašanju i u stanju su da rade sasvim – za njih djetinjaste i besmislene stvari.
Dječja ponašanja su nekad, i u takvim situacijama, sasvim skladna sa njihovim uzrastom, naročito ako u datoj grupi zajedničenja među odraslima ima neko ko sa razumijevanjem ostvari kontakt sa tom djecom – odnosno, ko umije sa djecom.
Zdravlje je uvijek sloboda
Nestašno dijete umije da bude samo. Umije da se zaigra gradeći i razgrađujući svoje kombinacije igračaka. Umije da se igra i sa drugima u tišini – u skladnom radovanju, u živahnosti akcija. Ono je slobodno u svojim načinima odnosa prema drugima i prema sebi. Zdravlje je uvijek sloboda, a bolest je uvijek sapetost i nesloboda.
Pomoć je potrebna
Roditelji najčešće ne mogu objektivno da procijene ponašanje svog djeteta. Ali, ako posumnjaju na postojanje problema, pomoć mogu da potraže od psihologa ili defektologa u školi, vrtiću, domu zdravlja ili Insitutu za mentalno zdravlje. Međutim, svaka sumnja na hiperaktivnost, ili već potvrđena dijagnoza, zahtjeva da se konsultuje najbliža služba za mentalno zdravlje.
Poslije kompletne obrade od strane tima stručnjaka i postavljanja dijagnoze, potreban je rad stručnjaka defektologa – koji je stručan da primeni terapije pokretom, kojom se pomaže stabilizovanje pažnje i ovladavanja djeteta sopstvenim pokretima, kao i redovne posjete kod psihijatra za razvojno doba – radi eventualne medikamentne terapije i rada sa porodicom.
HIPERAKTIVNOST I ADHD KOD DJECE: Upomoć! Moje dijete je neumorno!
Hiperaktivnost kod djece: ADHD kao različitost temperamenta a NE kao poremećaj u ponašanju
SPECIFIČNE SMETNJE U UČENJU: Ako dete ima poteškoće sa učenjem, ovo treba da znate
