Jedna od mojih najljepših uspomena iz djetinjstva je sasvim običan dan: dolazim iz škole, ulazim u čistu, toplu i mirisnu kuću, znam da me čeka ukusan ručak, uveče sigurno kolači, igračke na svom mjestu…
A iza svega toga – majka.
Žena kojoj se neizmjerno divim, koja je poslije svakog napornog dana na poslu odradila još dužu smjenu kod kuće. Ona je jedna od bezbroj žena na čijim plećima počiva cijela porodica i čiji svakodnevni naporni rad tako često ostaje nevidljiv.
Za posljednjih 20 godina, koliko je prošlo od toga mog ušuškanog djetinjstva, pa do danas, uz svu emancipaciju i borbu za ravnopravnost, nije se mnogo toga promijenilo. O tome najbolje svjedoče primjeri uspješnih i samostalnih žena koje viđam svakodnevno u svojoj okolini. Jedna od njih je i moja koleginica Ivana, inače novinarka i samohrana majka iz Beograda.
“Moje ‘radno vrijeme’ nekad traje od šest ujutru do 23h uveče. Kad kažem radno vrijeme, mislim na ono regularno na poslu, ali i sve što uradim prije i poslije. S obzirom na to da živim sama od kad mi je dijete bilo malo, nekako se podrazumijeva da nema ko da uskoči, a taj privatni dio ne smije da trpi i vrlo su mi oduvijek bili jasni prioriteti – prvo on i moja kuća, pa sve ostalo. Tu dolazim do onoga – mogu sve sama, baš često opsujem samu sebe kad mi dan izgleda ovako: ustanem, popijem kafu, prošetam psa, spremim doručak, završim ručak, spremam se na posao, bacam đubre, trčim na posao, s posla svraćam u nabavku, trčim kući, radim s klincem za školu, stavljam ručak za sutra, šetam psa, jurim na trening jer to je jedino što radim za sebe, u povratku svratim po hranu za psa, usisam kuću, pustim mašinu, napravim večeru, igram se s klincem, završim ručak za sutra da ne bih opet sabajle…
I onda se spustim oko 23:20, kao to je moje vrijeme. Vremenom sam uspjela da spolaganim bar malo, to sam dugo učila, da ne mora i ne treba sve, vježbala sam da sebi kažem ‘boli me baš uvo što neću da skuvam i što će da jede pljeskavicu’. Vikendi mi i dalje počinju programom ‘izvedi psa pa očisti 80 kvadrata na dva sprata’, što u najboljem slučaju traje od 10 do 14h pa mi ostatak dana prođe u razmišljanju – ja sam kao jetra, sreća pa se lako regenerišem”, u dahu mi priča Ivana.
domaćicama. Neko će pomisliti da kad si domaćica, imaš višak slobodnog vremena, ali to je daleko od istine.
Svaka od navedenih dnevnih “obaveza” danas na tržištu rada može da se naplati. Postoje servisi za čišćenje, čuvanje djece, kuvanje, a čak su i u tradicionalnoj Srbiji sve popularniji. Koliko bi onda koštalo kad bi u ženskom džepu završio novac za sve te njene “ženske poslove”?
Koordinaciono tijelo za rodnu ravnopravnost i UN Women, uz finansijsku podršku vlade Ujedinjenog Kraljevstva i britanske ambasade u Srbiji, izračunali su da bi domaćice, za ono što obavljaju potpuno besplatno, mjesečno zarađivale 546 evra.
Primjera radi, cijene za čišćenje domaćinstva po satu se kreću od 300 do 500 dinara – i u to spada bukvalno sve, od pranja prozora do peglanja veša. Čuvanje djece, koje uključuje i kuvanje i čišćenje, plaća se mjesečno oko 50.000 dinara. Kad se tome pridodaju svi drugi sitni poslovi, možda bi realna cifra premašila i tih 546 evra, a ovaj podatak je posebno poražavajuć kad znamo da domaćice u Srbiji u starosti za to neće dobiti penziju, već samo popucale vene i išijas.
A kad biste nekoga pitali da li žene zaslužuju da im ovo svakodnevno rintanje bude plaćeno, vjerovatno bi vas gledali u čudu i rekli nešto u smislu da je “njen posao, da brine o svojoj djeci”. Otpor ka ideji da ženama bude plaćeno ili bar priznato kao težak posao ono što svakodnevno obavljaju, nije prisutan samo u Srbiji – žene su u svim vremenima, i na svim meridijanima ugnjetavane i potcjenjivane. I preopterećene svim ulogama koje moraju da ispune na dnevnom nivou. Postoje, naravno, neke zemlje koje se u tom smislu preduzimale određene mere – Švedska je, na primjer, 2007. uvela velike poreske olakšice sa sve one koji se bave ovakvim poslovima, kao i Belgija koja je 2004. godine uvela visoko subvencionirani sistem vaučera za usluge čišćenja i održavanja domaćinstva.
Ipak, sve to i dalje ne targetira ono što je ovde glavni problem: činjenicu da su ženi, samim tim što je rođena kao žena, odmah na listu životnih zadataka dodijeljeni “ženski poslovi”. Obaveze koje se sve do jedne mogu naplatiti nekom novčanom vrijednošću, i koje je u redu platiti ako ne želite sami da ih radite.
Korjen ovog problema seže u jednostavnu, a strašnu činjenicu da je temelj našeg društva dugo bila potčinjenost žene muškarcu i njena svedenost na matericu koja rađa. Da, žene su se dijelom oslobodile okova, i počele da grade i mijenjaju društvo koje ih je dugo sputavalo. Međutim, čak i takve, i dalje su među svoja četiri zida prečesto svedene na robota od kojeg se očekuje rad, rad, rad. A samo pomislite ovo: da su i muškarci kroz istoriju morali da poslije napornog dana van kuće, u kući čiste, kuvaju, peru i čuvaju djecu, danas bi, gotovo sigurno, ti poslovi bili među najplaćenijima.
Nova.rs
Buka
