Postavljanje granica kod djeteta najbolje je kada se događa dok nastupamo smireno i promišljeno. Tada koristimo promišljene načine za koje vjerujemo da su ok. Iako se obje strane u toj situaciji, dakle roditelj i dijete, neće usuglasiti da su granice potrebne, dijete ima prostora razvijati vlastitu samokontrolu i povjerenja u roditeljski autoritet i vodstvo.
Zašto je postavljanje granica i disciplinovanje tako teško?
Ponekad se dogodi da ne reagujemo svršeno niti planirano, iz raznih razloga. Tada možemo postati nestrpljivi, vikati ili čak udariti dijete. Kad se to i dogodi, to najčešće nisu nisu planirane i promišljene odgojne strategije, već se dogode kada se osjećamo bespomoćno, ljuto ili ulašeno zbog djetetove rekcije. Situacije sukoba nisu jednostavne i često budemo preplavljeni osjećajima – i mi i djeca.
Ponekad smo pri kraju snaga i imamo osjećaj da smo prešli vlastite granice i bili „predugo prestrpljivi“. U drugim slučajevima smo ušli u kontakt s djetetom iscrpljeni, pod pritiskom i stresom. Ponekad su dječje reakcije intenzivne, bolne ili neprihvatljive i želimo ih odmah zaustaviti. Ponekad se suočavamo sa fazom koja traje predugo i isprobali smo sve što smo znali.
Sve su to situacije koje su nam se dogodile mnogo puta i događaju se svima. I jedno je sigurno – opet će se dogoditi. Zasigurno nećemo biti „bezgrešni“, no velika je razlika kada razumijemo što nam se zapravo događa.
“Malo dijete mala briga, veliko dijete velika…” i drugi MITOVI o roditeljstvu!
Burne, neplanirane reakcije roditelja pod pritiskom
U situacijama kada smo pod pritiskom, najčešće reagiram burno, neplanirano i tada u pravilu ne radimo ono što bismo voljeli, već što nam se „dogodi“. Dakle, tada najčešće reagiramo po „auto-pilotu“ – po nekim starim, već uhodanim, a često i nesvjesnim obrascima. Pa nam se tako tada dogodi da iz naših usta „progovara naša majka ili otac“ ili da učinimo ono što smo si obećali da nikada nećemo.
U takvim situacijama često se dogode dva scenarija:
1. discipliniramo vlastitu djecu onako kako su disciplinirali nas
2. discipliniramo djecu na potpuno suprotan način
Strogo kažnjavanje djece ili blag odgoj – šta je bolje?
Ako su nas kao djecu strogo kažnjavali, odrasli smo u uvjerenju da je to u redu i da se bez strogog kažnjavanja dijete ne može odgojiti. Zbog čega je to tako?
Naime, djeca imaju tendenciju opravdati roditeljske postupke i okriviti sebe, čak i u situacijama zlostavljanja.
Neki ljudi se od istog bolnog iskustva nauče braniti na drugi način i mogu postati prepopustljivi prema vlastitoj djeci kako bi izbjegli podsjećanje na bolne osjećaje iz djetinjstva.
Niti jedan, niti drugi pristup nisu svjesni odgojni postupci, već vođeni nesvjesnim emocionalnim reakcijama i obrascima. Problem je kada toga nismo svjesni i u trenucima kada smo iznervirani, koristimo „stare“ metode jer nam djeluju „prirodno“ i „ispravno“.
Zapravo ne razumijemo „od kud su došli“ i što ih je unutar nas samih potaknulo. Ako uz to i odmah zaustave neželjeno ponašanje, zaista možemo imati čvrsto uvjerenje da one jedino funkcionišu.
Kako smiriti ljuto dijete ako “Nema razloga da se ljutiš” i slične bajke ne pomažu?
Kada smo popustljivi i/ili nedosljedni?
Većina je roditelja svjesna da su granice nužne, no kada dođe tren da ih održe, popuste. Najčešći razlosi tome su:
1. žele da su djeca uvijek sretna i zadovoljna, što jednostavno nije moguće. Neugodni osjećaji svakodnevni su i sastavni dio života i važno je naučiti ih razumijevati i nositi se s njima.
2. teško im se nositi sa neugodnim dječjim osjećajima. Primjerice, teško im je vidjeti da se dijete „muči“, da se frustrira ili da bude tužno pa udovoljavaju djetetu ili rješavaju djetetov problem čim se pojavi. To je činjenje medvjeđe usluge jer na taj način dijete nema iskustva nošenja sa neugodnim osjećajima ili rješavanjem problema i nikada nema priliku naučiti se nositi s njima i ostaje vrlo nesigurno.
Naučiti se nositi sa osjećajima frustracije, tuge ili ljutnje izuzetno je važno jer već sa polaskom u školu dijete se susreće s mnogim zadacima koji su teški ili nezanimljivi, a važno je da ih riješi. Posve je prirodno da dijete bude frustrirano ili ljuto kad ne uspije nešto što mu je važno i važno je pusiti dijete da „odradi“ te osjećaje.
Možemo mu reći „Baš te jako naljutilo kad ti se srušio toranj“ ili „Jako si ljuta jer ti ne želim kupiti još jedan sladoled“, čime pokazujemo da dijete razumijemo i prihvaćamo kako se osjeća, no nakon toga je važno ne uplitati se u taj prirdan proces.
3. Osjećaj krivice. Postoje situacije kada roditelji iz osjećaja krivice popuštaju djeci na drugim područjima. Primjerice, puno rade i malo viđaju djecu pa im tada popuštaju kako bi se što bolje slagali to malo vremena što su zajedno.
Griješe li dobri roditelji?
Griješili smo i griješićemo opet. Ne trebamo biti idealni. Djeci ne trebaju idealni, savršeni roditelji, već roditelji od kojih će učiti kako se nositi sa situacijama kada pogriješimo. Roditelji koji nisu savršeni, ali razumiju što se događa – i njima samima kada su po pritiskom i njihovoj djeci „kada je težak dan“ autoriteti su od kojih najviše naučimo i želimo ih slijediti.
Može li se i kako pomoći djeci i roditeljima?
Svakako se može pomoći djeci, ali važno je djelovati. Ne radi se o brzim rješenjima i promjenama preko noći, niti kod roditelja. Kada roditelji odluče biti dosljedniji i jasniji u postavljanju granica, kod djeteta tada razvijaju samoregulaciju. To su vještine i sposobnosti za koje je potrebno vrijeme i puno prilika za vježbu kako bi ih usavršili i za to je potrebno strpljenje.
Ako se roditelj osjeća nesigurno ili ima osjećaj je „zapeo“ važno je da potraži stručnu podršku, kroz individualni savjetodavni rad ili grupne programe kod stručnjaka iz područja dječjeg razvoja koji u praksi rade s djecom.
Ponekad se roditelji dvoume oko traženje podrške iz straha da će to biti dokaz da su loši roditelji i da će ih stručnjak kritizirati. Potražiti podršku i pomoć je odraz naše snage, a ne slabosti i traženje najboljeg rješenja za svoje dijete. Jednako kako odemo auto-mehaničaru ako ne znamo popraviti vlastiti auto. To ne znači da smo loši vozači. Isto tako je važno obratiti se stručnjaku ako nas nešto brine ili imamo osjećaj da zapinje.
Što se ranije obratimo, problem se rješava brže i lakše. I zaista jest vjerujemo u izreku Freda Rogersa da je „Lakše je graditi snažnu djecu, negoli popravljati slomljene ljude“.
Voljela bih čuti i vaša iskustva i razmišljanja. Kako se vi nostite u trenucima kriza? Jeste li uspjeli postaviti granice i kako? Podijelite svoje misli s nama u komentarima ispod ovog posta ili podijelite tekst na društvenim mrežama.
Autorka: Sanja Ivanušević Grgas, dipl. psiholog i praktičar terapije igrom.
