Kao jedan od najčešćih razloga za razvod braka u našoj zemlji navodi se “miješanje roditelja” druge strane. Ovu pojavu porodični terapeuti nazivaju “problem sa granicama” i smatraju je posljedicom što roditelji ne gledaju na novu zajednicu u koju je stupila njihova ćerka ili sin kao na odvojenu cjelinu, već kao na produžetak njihove već postojeće porodice. Zato ne priznaju postojanje granice između roditeljske, primarne porodice i novonastale, sekundarne porodice.
Jedan od razloga za nastanak ovog problema jeste u tome što naši roditelji – uostalom kao i većina roditelja u južnoj Evropi – teško priznaju svojoj odrasloj djeci da su zaista odrasla. Definicija djeteta je da je to osoba do svoje napunjene 18. godine, a nakon toga ona jeste nečiji odrasli sin ili ćerka. Za razliku od djeteta, odrasla osoba je sposobna za samostalni život tako da nije zavisna od roditelja. Međutim, mnogi roditelji gledaju na osamostaljivanje sina ili ćerke kao na neku vrstu emotivne izdaje, kao na napuštanje, kao na poruku da su postali beskorisni. Zato često upućuju psihološku zabranu odvajanja: Šta ti fali kod nas? Da te nismo nečim uvrijedili?
Kada odraslo “dijete” stupa u brak, roditelj sa ovakvim stavom vidi priliku da svoju porodicu proširi za jedno novo “dijete” – snahu ili zeta. Tako roditelji sami sebi dodjeljuju pravo da se “miješaju” za dobro djece ili djeteta.
Mladi su često u konfuziji uloga: postojećim ulogama sina ili ćerke, pridodate su uloge muža ili žene, kao i oca ili majke. Pojavljuju se situacije u kojima osoba koja je u različitim ulogama treba da izabere da li će biti dobra ćerka ili dobra žena.
Kada nastanu transgeneracijski konflikti pravilo je da svako treba da uredi odnose sa svojom primarnom porodicom i tako odbarani “granicu” sekundarne porodice. Greška je kada on pokušava da bude podjednako dobar sin i dobar muž, pa se povlači i zahtijeva da konflikt rasprave ona i njegova mama. U toj situaciji će se mama osjećati nepoštovano od snahe, a snaha nezaštićeno od strane muža.
Nekada je potrebno odabrati stranu jer se ne može biti istovremeno i dobar sin (ili ćerka) i dobar muž (ili žena). Ukoliko su odnosi između supružnika dovoljno dobri, sasvim je razumljivo da će se prednost dati sekundarnoj porodici, a ne primarnoj.
Svaki dobar roditelj treba da prihvati kao prirodnu i ispravnu činjenicu da će njegovom voljenom, sada već odraslom djetetu, neko drugi postati važniji od roditelja. Mudar roditelj pristupa novonastaloj zajednici poštujući njenu privatnost i već uspostavljene odnose u njoj. Test roditeljske mudrosti je stepen tolerantnosti prema odlukama koje mladi donose, a koji se ne sviđaju roditeljima.
Autor: dr Zoran Milivojević, psihoterapeut
