Nevena Gagula je novinar po struci i mama malih divnih drugara, sedmogodišnjeg dječaka Igora i četvorogodišnje curice Lee. Sudbina joj je tako poslagala kockice da je iz Srbije zbog lijepog i jednih divnih tamnih očiju došla za Banjaluku; a zatim, ne zbog lijepog, ali opet zbog tih istih tamnih očiju prešla za Zagreb.
Za nju je dom uvijek tamo gdje je srce, porodica, tako da sa ponosom kaže da ima tri doma u tri grada, u tri zemlje i da je presrećna zbog svoje male i velike porodice, starih i divnih prijateljstava kojima se uvijek rado vraća, kao i novih lica i dragih ljudi koje život donosi.
MamaKlik: Kada počinje a kada završava Vaš dan?
Nevena: Počinje jutarnjom kafom sa suprugom nerijetko dok još nije svanulo. To je možda i jedini dio dana koji je za nas i koji je naš, kada možemo na miru pretresti sve nama bitne i nebitne teme i biti samo mi, jer na prvi zvuk malenih nožica koje skaču iz kreveta ponovo se vraćamo prvobitnoj ulozi, a to je biti roditelj.
Završava se nerijetko oko ponoći, jer dan je vrijeme za biti mama, supruga i domaćica, a noć briše te uloge – ostaje olovka, papir, fino vino, dobra knjiga.
MamaKlik: Koji Vam je nadraži dio dana?
Nevena: Zavisi sa strane kog ukućana gledam. Jutarnje kafe sa mužem; bijela kafa sa sinom u kuhinji dok se pravimo veliki i vodimo ozbiljne razgovore; maženje sa kćerkicom kada odvedemo batu u školu i imamo vremena samo za nas dvije. Ili, možda ipak veče, kada pročitamo priču za laku noć, kada se ušuškaju na moje ruke. Volim taj osjećaj kada vrijeme stoji, kada lažem sebe da su maleni kao i prvog dana kada sam ih uzela u naručje, da još nisu prerasli poljubac za laku noć i moj zagrljaj. Volim da lažem sebe da nikada i neće.
MamaKlik: Imate li vremena za sebe i kako ga provodite?
Nevena: Knjige. Za mene je uvek bio jedini način da se bar na kratko sklonim od realnosti koja nas okružuje i opustim u nekom čudesnom svijetu satkanom od mašte pisca.
Zatim pisanje. Pišem ili obećavam sebi da moram da pišem. Zapravo, jedina novogodišnja rezolucija koju sam zadala sebi jeste da završim pisanje romana koji iz nekih bolnih ličnih razloga već godinu dana kupi prašinu u ladici. Ne vjerujem da će ikada vidjeti svjetlost dana, kao i većina stvari koje sam napisala – to smatram dijelom sebe, svojom intimom, ličnim bijegom od stvarnosti.
MamaKlik: Vaše vrijeme sa djecom izgleda…?
Nevena: Zavisi od njihovih trenutnih interesovanja. Trenutno smo u pokušaju uklapanja igranja u isto vrijeme džedaja i Frozen princeza. Ali to se najčešće završava riječima ‘Mama, bata puca na moju Elzu’ ili ‘Mama, seka pokušava da uspava Dart Vejdera’… Naravno, park i zajedničke šetnje za lijepog vremena, društvene igre sa tatom za kišne večeri, filmske večeri petkom i subotom – od Diznija do Ratova zvijezda.
MamaKlik: Kako ste odreagovali kada ste saznali da ste u drugom stanju?
Nevena: “Presrećna” je mala riječ da bi u nju stale sve emocije. Osećaj da dio Vas raste u Vama, tu ispod Vašeg srca i da će cijeli život Vaše srce hodati van Vašeg tijela bio je nemjerljiv sa ijednom drugom emocijom koju sam doživjela.
Drugi osjećaj je dan poroda kada Vaša emocija postane opipljiva, kada dobije oči u koje možete pogledati, lice koje možete dotaći, kožu koju možete pomirisati.
MamaKlik: Kako su prošle Vaše trudnoće?
Nevena: Imala sam sreću da imam divne trudnoće. U prvoj smo od prvog trena znali da je ON i čekali ga. I naravno rodio se naš Igor. U drugoj sam od prvog trena znala da je ONA, ali doktor i dragi se nisu baš složili sa mnom. Tako da smo cijelu trudnoću čekali različito: mama – seku Leu, tata – batu Marka, a naš zbunjeni sin – seku Marka. Ipak, mama je bila u pravu i dočekali smo našu Leu.
MamaKlik: Kako biste opisali vaše prve dane sa bebama?
Nevena: Mislim da prvi dani, prvi mjeseci svakog roditelja mogu stati u jednu jedinu rečenicu M. Selimovića: “Ne daš mi da spavam – rekao sam, tobože prijekorno, a ništa drugo nisam želio, ni ljepše, ni draže, nikad, u životu…”.
MamaKlik: Šta savjetujete drugim mamama?
Nevena: Samo da uživaju… Da uvijek budu svjesne da će njihovi maleni ubrzo postati preveliki za njihov zagrljaj, da će polako početi da klize iz njihovih ruku. Shvatamo, nažalost prekasno, da ma koliko ih grlile i ljubile tako malene – malo je. Trebalo je barem još toliko poljubaca, još toliko zagrljaja! Zato ih samo grlite, ljubite i uživajte! Verujte, za sreću Vam je to i više nego dovoljno.
MamaKlik: Kako uspijevate uskladiti posao/karijeru i porodicu?
Nevena: Nažalost, trenutno nemam tih problema. Ljetos smo donijeli odluku da ispišemo klince iz vrtića, da dam otkaz i da pređemo svi porodično za Zagreb. Dom je tamo gdje smo mi, gdje je srce. Tako, da slobodno mogu reći – imam tu sreću i privilegiju da sve vrijeme ovoga svijeta provodim sa svojom porodicom.
MamaKlik: Možete li sa našim mamama podijeliti vaš najdraži a najbrži recept?
Nevena: Kod mame je sačuvan pod imenom ‘Kolač za lenje domaćice’, a kod mene kao ‘Kolač za praktične domaćice’… Ali to je definitivno varijanta brzinskih mafina ili brzi kolač uz kafu – dok se kafa sprema kolač napravljen, dok se kafa popije kolač pečen.
Trebaju vam: 2 šolje brašna, 1 prašak za pecivo, 1/2 šolje šećera, 1/2 šolje ulja, 2 šolje jogutra. Ostalo zavisi od ukusa: malo kakaa, ili suvog grožđa, cimeta ili kokosa… Možete i izbaciti šećer pa ubaciti sir, kisele krastavce itd. Samo izmiješati sastojke kašikom i izliti ih u kalup za mafine.
MamaKlik: Sve su mame superheroji, koje su vaše super moći?
Nevena: Mislim da je ne samo moja, već super moć moje male porodice to što se smijemo i kada bismo trebali plakati, što smo srećni i kada bismo trebali biti tužni.
Super moć Borisa i mene, kao roditelja, je da kada je tmurno izvlačimo posljednje zrake sunca, pravimo dugu poslije kiše, samo za Igijev i Lein osmijeh.
Super moći mog dragog? Njemu super moći nisu potrebne – on je naš heroj.
A moja… možda izdržati to sve stoički, sa osmijehom i na nogama.
MamaKlik: Vaš životni moto?
Nevena: Život je stvoren za uživanje u malim stvarima koje nas čine srećnim. Ne čekajte da sreća dođe, budite srećni – sada, ovde, odmah. Jer u tome je bit života. Jer nikada ne znate kako i kada se sudbina može poigrati sa Vama, kada se život može promijeniti, nebo okrenuti naglavačke. Ali i tada, pogotovo tada, prigrlite zrak sunca iznad olujnih oblaka, dugu poslije kiše, jer sve će biti u redu. Mora biti.
