Na početku, ljubav slavnog književnika J.R.R. Tolkina i njegove izabranice Idit Meri Bret bila je zabranjena. On se u nju zaljubio kada mu je bilo 16 godina i ništa ga od nje nije moglo odvojiti.
Autor “Gospodara prstenova” i “Hobita”, najprodavanijih knjiga na svijetu, J. R. R. Tolkin (John Ronald Reuel Tolkien) cijeli život je volio samo jednu ženu, Idit Meri Bret, i umro ubrzo nakon nje. Njena smrt ga je toliko pogodila da nisu prošle ni dvije godine, a on joj se pridružio u vječnosti.
Supruga Idit je bila njegova srodna duša i cijelog života joj je pisao ljubavne pjesme, a u pismima prijateljima sa žarom pisao o najvećoj ljubavi svog života. U braku su proveli 55 godina i dobili četvoro djece, tri sina i ćerku.
Upoznao ju je kada je imao samo 16 godina i odmah ostao očaran. Njoj je tada bilo 19. Oboje su bili siročad, bez oca i majke.
J. R. R. Tolkin kojeg su zvali Ronald i njegov brat Hilari ostali su kao mala djeca bez oca koji je obolio od reumatske groznice i umro. Tolkin je tada imao tek četiri godine. Majku je izgubio kada mu je bilo 12 godina. Nesrećna udovica s dijagnozom dijabetesa iznenada je u 34. godini kolabirala, pala u dijabetičku komu i umrla. Naime, medicina u to vrijeme još nije poznavala insulin i ta bolest je često bila smrtonosna.
Sudbonosni susret
Nakon što se o njemu i njegovom bratu četiri godine brinula tetka u Birminghemu, a sveštenik koji je bio blizak sa njihovom porodicom i kojeg je njihova majka zapravo i imenovala za staratelja za svoje sinove – otac Fransis – shvatio je da su dječaci nesrećni kod tetke i odlučio je da ih preseli. Udomio ih je kod lokalnog trgovca vinom i njegove supruge. Oni su imali prostranu kuću i bili veliki prijatelj crkve. Tada se i dogodio sudbonosni susret J. R. R. Tolkina i njegove buduće supruge Idit.
Naime, na prvom spratu te kuće u koju su doselili, a ispod njihove sobe, stanovala je mlada i lijepa Idit Brat. Tamnokosa i sivooka djevojka, takođe je bila siroče. Prekrasno je svirala, a izdržavala se od komada zemlje koje je dobila u nasljeđe od pokojne majke. Ona je svima u kući uljepšavala večeri svirajući na klaviru.
Ona i Tolkin su se brzo zbližili, a često i bili jako nestašni. Zajednički bi krali hranu iz kuhinje i organizovali tajne gozbe u njenoj sobi. Povremeno su odlazili zajedno da piju čaj u lokalne čajane pa ubacivali šećer u šešire prolaznika. Odvojeno bi se odvezli biciklima na čaj u grad i razgovarali satima. Mladi je par je krio svoje prijateljstvo, koje je ubrzo preraslo u zaljubljenost.
“Vaša majka i ja spasili smo jedno drugo od nevolja koje smo doživjeli tokom djetinjstva”, pričao je Tolkin, jedan od vodećih svjetskih i engleskih lingvista mnogo godina kasnije, svojoj djeci.
Tajni sastanci i zabranjena ljubav
Otac Frensis je saznao za vezu, jer ga je o tajnim sastancima mladih obavijestila vlasnica jednog mjesta gdje je mladi zaljubljeni par ispijao čaj. Bio je zaprepašćen. Odmah je zahtjevao da se ta veza prekine, a kako Ronald po prirodi nije bio buntovnik i poštovao oca Frensisa, pristao je. Uskoro je s bratom napustio kuću gdje su svi zajedno živjeli.
U to je vrijeme Ronald je učio kako bi dobio stipendiju za Univerzitet u Oksfordu, a sa Idit je nastavio da se tajno viđa. Vozom bi odlazili na selo i uživali jedno s drugim. Za 21. rođendan, Ronald je Idit kupio ručni sat, a ona njemu naliv pero za njegov osamnaesti rođendan.
Ali, ponovo su ih vidjeli zajedno i otac Frensis mu je zabranio da viđa Idit i da joj piše dok ne napuni 21 godinu. A onda su počeli kao “slučajno” da se sreću. I za to se saznalo pa je od oca Frensisa dobio pismo u kojem je nazvao te njihove “slučajne” sastanke budalastim i nepromišljenima i zaprijetio da će mu, ako ne prestane s tim, onemogućiti univerzitetsku karijeru.
Nakon toga, Ronald je još jednom vidio Idit. U svom dnevniku je napisao: “Na uglu Frensis Roada prošla je kraj mene na svom biciklu na putu prema stanici. Možda je neću vidjeti tri godine…”
Skoro se udala za drugoga
Kako bi zaboravio na Idit, prionuo je na učenje i jedva čekao 3. januar 1913. godine, svoj 21. rođendan. Čim je sat otkucao ponoć i proglasio početak 3. januar, sjeo je za sto i napisao pismo djevojci za koju se nadao da će mu postati žena. Kada je stigao odgovor, doživio je veliko razočarenje. Idit je napisala da je vjerena za drugog muškarca, brata svoje prijateljice.
Ronald je bio očajan. Čekao je tri godine i živio za dan kada će se opet vidjeti. Onako u ljutnji odlučio je da je odmah zaboravi. Ali, brzo se predomislio.
Ukrcao se na voz i otišao do nje. Odlučio je da je moli da izabere njega. I čim ju je ugledao na peronu, znao je da nikada nije prestala da ga voli i da će mu se vratiti. Ispričala mu je da je pristala da se uda za drugoga, jer je bio jedini mladić kojeg je poznavala osim Ronalda i zato što je mislila da on za nju više ne mari i da ju je zaboravio.
Odmah je odlučila da vrati vjerenički prsten, raskinula vjeridbu i udala se za voljenog J.R.R. Tolkina.
Srećan brak i četvoro djece
Ronald je o vjeridbi obavijestio oca Frensisa. On im je nevoljno dao svoj blagoslov, a Idit je na Ronaldovo insistiranje napustila svoju Anglikansku crkvu i preobratila se na rimokatolicizam. Naime, slavni pisac je bio vrlo pobožni katolik. Nisu uspjeli odmah da se vjenčaju, on je morao da završi školovanje, a ona ga je čekala. Kada je završio sa školovanjem, krenuo je u Prvi svjetski rat, gdje se borio u rovovima.
Vjenčali su se 22. marta 1916. godine. Prvi sin rođen im je 1917. godine, a nakon toga su dobili još dva sina i ćerku koju je Idit žarko željela.
Glavni izvor njihove trajne sreće u odnosu prepunom afekcije i razumijevanja, bila je zapravo njihova zajednička ljubav prema vlastitoj porodici. To je bila najjača snaga u njihovom skladnom braku, koja ih je vezivala do kraja života. Oduševljeno su razmišljali o svakoj pojedinosti u životu svoje djece, a kasnije i unuka…
Idit je umrla 1971. godine, a njen Ronald nepune dvije godine nakon nje.
Jedan od najvećih i najuticajnijih autora književne fantastike 20. vijeka sahranjen je za svojom ljubljenom ženom u istom grobu u Oksfordu, gradu u kojem je dugo godina predavao na Univerzitetu. Naime, Tolkin je bio 20 godina profesor anglosaksonskog jezika na oksfordskom koledžu Pembrok, a zatim još 14 godina profesor engleskog jezika i književnosti na koledžu Merton.
Na njihovom zajedničkom grobu uklesana su imena Beren i Lutien.
Najpoznatiju i trajnu počast svojoj voljenoj, Tolkin je dao kada je utkao njihovu romansu u mitologiju Međuzemlja – u priču o smrtniku Berenu i besmrtnoj vili Lutien.
