U haotičnoj žurbi oko kretanja na porodični odmor, sjela sam bijesna na suvozačevo mjesto. Bila sam ljuta zato što nisam imala vremena da složim posuđe u mašinu za pranje. Zato što smo kasnili sa polaskom. Zato što su se garažna vrata zaglavila.
Ovo su sve trivijalne, beznačajne, male nezgode, ali u takvom stanju mog uma nisam više bila sposobna da vidim sve blagoslove koje imam, već samo te male probleme koji se nižu jedan za drugim.
Prije polaska na put, moj suprug me je pogledao kao da je neko koga je u meni volio, umro. Jedva čujnim šapatom je rekao: „Nisi više srećna.“
Htjela sam da se branim.
Htjela sam da nađem neki izgovor.
Htjela sam da poreknem.
Ali, nisam mogla.
Zato što sam znala da je u pravu.
Gdje je nestala ta srećna žena?
Ona, koja je uvijek imala osmijeh na licu, bez razloga. Ona, o čijem optimizmu su pričali njeni prijatelji. Ona, koja je bila srećna samo kada bi slučajno čula negdje svoju omiljenu pjesmu ili kada bi imala kesicu omiljenih bombonica u tašni. Ona, koja se podsmijavala greškama, jer se greške prosto događaju i svakako ne znače kraj svijeta.
Gdje je nestala?
I tada sam se okrenula ka zadnjem sjedištu da pogledam svoju djecu, koja su tada imala 6 i 3 godine, da provjerim da li su čuli riječi mog supruga. Starija ćerka je gledala u mene, grickala usnu od brige koja se spuštala na njena mala ramena.
Kada je pustila usnu, u tim, širom raširenim, očima mogla sam praktično da pročitam:
Mama je ljuta.
Mama je umorna.
Mama je pod stresom.
Ali, bilo je i više od toga. Mogla sam da vidim kako se na tako malo dijete reflektuje neraspoloženje njene majke.
Mama je ljuta na mene.
Mama je umorna zbog mene.
Mama je pod stresom zato što sam ja nešto uradila.
Tada me je pogodilo još snažnije pitanje.
Gdje je nestala moja srećna djevojčica?
Ona, koja se budila sa najljepšim osmijehom za dobro jutro. Ona, koja je bila srećna kada bi čula riječi „zalivanje cvijeća“, „slatkiši“ i „kućni ljubimci“. Ona, koja se toliko jako smijala da su joj polazile suze od smijeha. Ona, koja je jela ostatak fila sa žice miksera i zadovoljno đuskala uz bilo koji ritam.
Gdje je nestala?
Znala sam odgovor.
Zato što je moja sreća bila bazirana na stvarima oko mene – ispunjenim zadacima, tačnim i urednim ispunjavanjem planova, dostizanju ciljeva, držanjem svega pod kontrolom – zato sam konstantno bila nezadovoljna… uznemirena… nestrpljiva… i pod stresom.
Na tom putu ka mom jadnom životu, usmjerila sam svoje nezadovoljstvo u radosno srce i dušu moje ćerke. Njena bol je bila direktan odraz izraza na mom licu.
Očajnički sam željela da vratim osmijeh na njeno lice. Znala sam da ga prvo moram vratiti na svoje. Počela sam da se molim za male korake koji vode ka tome da postanem pozitivnija, prisutnija i smirenija osoba.
Na šarenim papirićima sam pisala ciljeve za taj dan i pozitivne mantre koje su nadolazile u mojim mislima tokom jutarnjih molitvi. Posebno sam istakla dvije fraze na mom ogledalu i na mom ormariću:
„Danas samo voli“ i „Posmatraj cvijeće, a ne korov“.
Frazu „Danas samo voli“ sam koristila kako bih umirila svoju unutrašnju uznemirenost. Kad god bi se pojavila neka kritička misao u mojoj glavi, oslobodila bih je se pomoću ove fraze.
„Posmatraj cvijeće, a ne korov“ sam koristila kao put ka zahvalnosti, kako bih izvukla ono što je dobro iz svake situacije i iz ljudi.
Kako sam se svakodnevno vodila ovim frazama, osjetila sam duboku promjenu u svom srcu i domu. Više mi ciljevi nisu bili ono što se može izmjeriti ili čekirati na spisku – moji ciljevi su postali stvari koje se ne mogu izmjeriti, kao što su slušanje, smijanje, sanjarenje, igranje, uspostavljanje veze sa ljudima i ljubav.
Sa ovim značajnijim ciljevima mogla sam da primijetim sve blagoslove u meni nesavršenoj i u mom nesavršenom životu.
Moj poziv upomoć, moja ćerka, je, takođe, izgledala drugačije. Vidjela sam onu staru nju, ne kao nervozu ili smetnju, već kao predivno dijete sa bistrim umom i idejama.
Mogla sam da vidim sve stvari koje je bila u stanju da uradi – ne savršeno, ali dovoljno dobro za njene godine. Moje lice je bilo opušteno, napetost je nestala i osmijeh je dolazio mnogo lakše.
Jednog jutra, pogledala sam kroz prozor i vidjela je kako sređuje svoju bašticu u dvorištu. Gledala sam je kako se trudi. Njen iskren osmijeh i to uživanje natjerali su me da zastanem. Bilo je jasno koliko je ona sve to mirno i pažljivo radila. Slikala sam je i poslala sliku svojim roditeljima. Ništa nije moglo da me pripremi za odgovor koji sam od njih dobila. Napisali su mi:
„Hvala na ovoj predivnoj fotografiji naše unuke. Tokom protekle dvije godine vidjeli smo ogromnu promjenu u njoj. Ne vidimo više uplašen pogled u njenim očima; manje se brine o tvojoj nervozi i nestrpljenju koje si pokazivala prema njoj. Mnogo je srećnija i opuštenija. Ona cvjeta i raste u svjesnu, kreativnu osobu, osobu koja vodi računa o sebi. Činjenica je da promjene koje vidimo u njoj proističu iz promjena koje vidimo u tebi, takođe.“
Pokrila sam usta kako bih prigušila jecaj.
Kada sam se borila za vazduh od silne težine perfekcije, stvari koje su me ometale i kojima sam sama sebi stvarala pritisak, moja djeca su se takođe borila.
Moja ćerka je upijala moju napetost.
Ona je upijala moje frustracije.
Ona je upijala moju nervozu.
Ona je upijala moju nesreću.
Kako su moja negativna osjećanja dospijevala do nje, tako su uticala na njene sposobnosti da raste, da se razvija i da cvjeta.
Ako nisam znala ranije, sada znam: Naša djeca su naše bašte.
Upijaju naš stres, kao što upijaju i naš mir. Upijaju našu namrgođenost, kao što upijaju i našu radost. A mi imamo moć da kontrolišemo šta će od toga oni upijati, ali prvo moramo čuvati i paziti na sebe.
Otprilike bih to rekla ovako:
Dragi moji, imate osjećanja. Ona su vrijedna osluškivanja i prihvatanja.
Imate svoje granice. Neophodno je održavati ih, kako biste više vrednovali svoje vrijeme i poštovali svoje zdravlje.
Imate snove. Vrijedni ste vremena koje posvećujete onome što vaše srce čini živim i ispunjenim.
Imate potrebe. Zaslužujete nečiju pažnju, odmor, podršku i pohvale.
Vjerovatno ste zaboravili da je neophodno da vodite računa o SEBI. I to je sasvim u redu. I ja, takođe, to zaboravim. Ali i dalje imamo danas. Hvala Bogu, i dalje imamo danas.
Hajde da danas pazimo na sebe, kao što pazimo one koje volimo. Možda možemo to da uvedemo u našu rutinu, da nam postane navika. Nikada ne možemo znati koliko još možemo da rastemo i da se razvijamo dok ne posvetimo vrijeme onome što nam je dragocjeno.
Priredila: Aleksandra Ivković
Zelena učionica
