Sjedim u restoranu u jednom hotelu. Gladna sam, nisam jela šest sati. Stomak mi krči zadnjih 45 minuta, vjerovala sam da će mi pogačica riješiti stvar. Ali, nije. Poručujem pileće štapiće u susamu i dinstani krompir sa lukom.
Restoran je lijep, hotel je lijep, mirno je, muzika je tiha, nema duvanskog dima, stolice su tirkizne i udobne, poput fotelja. Ima prostora između stolova. Dovoljno dnevnog svjetla. Napolju je igralište sa ljuljaškama, toboganima, kućicom na drvetu. Konobar je ljubazan, izvlači mi stolicu, da sama… SAMA sjednem za sto i SAMA jedem meso i krompir iz tanjira.
Kao i uvek u sličnim situacijama (a kojih nije bilo mnogo), kreće ta teško savladiva griža savjesti, potpomognuta prizorom veselih roditelja koji pred mojim očima ljuljaju djevojčicu.
Ona neodoljivo podsjeća na moju ćerkicu. Gledam joj kikicu, pa se sjetim kikice svoje ćerke. Pa je gledam kako se penje i silazi sa ljuljaške, pa se sjetim kako moje dijete to radi. Pa joj vidim osmijeh, i čujem ga, pa se sjetim osmjeha svoje ćerke… i sve to me razbuca emotivno kao da sam je ostavila prije šest dana, a ne prije šest sati.
Nakon što je konabr spustio poručenu, divno dekorisanu hranu (što me je još više dotuklo, jer bolje da sam jela “hljeba i pavlake”) krenule su ove misli, kao savršen porod griže savjesti:
“Evo, ti uživaš ovde, a ona kod kuće. Jedeš pileću bjelinu uvaljanu u susam, a ona danas ručala pasulj i mladi luk. Dobro, pasulj i mladi luk su zdravi (pokušavam da se vratim u normalan tok). Dopala bi joj se ova bjelina, nije začinjena i mekana je, i krompirići su lijepo izdinstani. Mogla bi ove pileće štapiće da drži u ručici i da ih gricka dok trčkara među stolovima ili na igralištu, za vikend ćemo je dovesti … Nije toliko ni skupo, mada mogla si joj za ove pare što ćeš prožderati kupiti bodi ili majicu”.
Pa se onda obično sjetim najgore majice koju ima, neke okrečale koju je naslijedila od sestre i koja sigurno ima negdje neku rupicu ili fleku, i podigla joj se do pupka… čisto da pojačam sebi grižu.
I tako ja grizem te pileće štapiće, i pileći štapići grizu mene. Imaju oštrije zube i nemilosrdniji su i krmpate me ko njih neka domaćica na salašu nakon klanja.
JA DEFINITIVNO VIŠE NE ZNAM DA UŽIVAM SAMA. A BILA SAM MAJSTOR TOGA.
Ja više ne umijem da posmatram prostor objektivno, sve presijecam uzduž i poprijeko, tražeći šta bi njoj odgovaralo, šta bi je veselilo, da li bi joj nešto smetalo. Koliko je dnevnog svjetla, da li je provjetreno, mirno, nezapušeno, zeleno, gledam ima li negde neki stolić prazan gdje bi mogla, dok čeka ručak, da spusti svoje igračke i igra se. Sve mjerim i vrednujem naspram nje.
Ni hranu u restoranskom tanjiru više ne mogu da gledam objektivno. Ni sebe kako mi je lijepo. Tačnije “kao lijepo”.
Onda sam ih pozvala, pa mi je bilo još gore, posebno što nije htjela da priča sa mnom, jer se zaigrala. Mislim da sam je čula kako iz nekog ćoška sobe replicira “b(lj)ak!”, pokupila od onog praseta Džordža, za koje sam se jednom davno zakunula da ga neće gledati. Ni njega ni njegovu praseću porodicu. Eto, prase mi “došlo glave”.
Moj muž ne razumije ove moje osjećaje.
On nemilosrdno ponavlja “kupi sebi nešto”, “naruči poslije ručka onu domaću pitu sa borovnicom”, “uživaj”, “pa gladna si, moraš jesti”, “nemoj slučajno da gledaš cijenu i odričeš se salate ili dezerta ili piješ vodu sa česme”…
MOJ MUŽ VRLO ISPRAVNO VjERUJE DA JE ZADOVOLJNA MAMA NAJBOLJA ZA DijETE.
…
Prije tri mjeseca sam izašla sa drugaricom na neki rok koncert u mjestu. Prvi put, poslije dvije godine, sam ćerkicu ostavila samu sa tatom, da je on uspava. Predosjetila sam da će biti borbe najviše u vidu “rvanja”, jer ne vidi ona u njemu autoritet, više meku plišanu igračku koju voli da gnjavi i razvlači.
Prvih dva sata, dok sam znala da još nije zaspala, bila sam “mirna”. Igrala sam, malo pijuckala, opustila se ko nekad kad sam bila djevojka. A onda sam ga, u vrijeme kada bi ona već uveliko trebalo da spava, pozvala. Nije se javio. Ni tad, ni na 876 narednih poziva. Bilo mi je jasno da se uspavljuju i da je sklonio telefon iz spavaće sobe, ali mi svijest o tome nije pomagla.
“Halo… recite mi, molim Vas, da li čujete plač gore?”, pitala sam njegovu mamu koja živi ispod nas. Izolacija je loša strana kuće, morala je čuti plač, ako ga ima.
“Gde si ti, Jole?”, pita me, ne zna da sam otišla.
“Na koncertuuuuu!!!”, “Recite mi da li čujete plač?”
“Ne čujem!”
“Sigurni ste?”
“Joj, Jole, opusti se…uživaj, ne plače. Samo sam je čula oko jedanaest….”
“Kako mislite čuli oko jedanaest? Šta ste čuli?”
“Pa, malo se rasplakala, pa je stala”
“Kako mislite malo se rasplakala?”
“A ma, Jole, ni minut, vjerovatno ju je vodio u sobu na spavanje, pa se protivila”.
“Ajd, se pomjerite iz dnevne, možda ne čujete od televizora…idite ispod spavaće sobe …jel se čuje nešto, bilo šta?”
“Evo, idem… ne čuje se, opusti se … sigurno su zaspali oboje”
“Čućemo se još”, zvučala sam kao da pratimo nekog i razrađujemo plan kako da ga otkrijemo.
Budući da se muž nije javio narednih pola sata, uradila sam što se moralo uraditi.
…
“Jebote, jesi li ti normalna?”, pita me muž sutra ujutru u nevjerici.
“Što?”
“Pa, zaspao sam sa Srnom. U jednom momentu, ne znam koliko je sati bilo…u polumraku se otvaraju vrata. Vidim siluetu u bade mantilu… Kad si prije stigla, kad prije gotov koncert, pitam… kad čujem: Dadooo… ja sam…mama… Jovana brine, pa me poslala gore… javi joj se… ”
…
Poslije više nisam uveče izlazila.
A izlazi mi se ponekad, i igra mi se, i popila bih ponekad da se malo opustim (evidentno je da mi je potrebno)… ali vidim da ne ide. Klackam se, gore, dole. Ne uspijevam da balansiram. Ne umijem da se opustim, da gurnem od sebe grižu savjesti i neku neopravdanu strepnju…pa ih onda ni ne izazivam.
Ja samo vjerujem da će to proći. Bar se umanjiti.
Jer muž je u pravu “zadovoljna mama je najbolja za svoje dijete”.
Sad samo ostaje da pronađem način kako da budem zadovoljna i bez griže savjesti kad ona nije kraj mene. I isto tako da pronađem način kako da “ne prolupam od njenih faza” kada sam sa njom.
To je valjda ljubav, ona bezuslovna, istinska, koju ne možeš staviti u neke okvire, umiriti, podvesti pod pravila, ukalupiti, predvidjeti, koja te nosi, ali ponekad i jako tresne o zid, koja te hrani, ali ponekad i ždere, zbog koje se preispituješ, zbog koje hoćeš da budeš bolji, vedriji, pribraniji, staloženiji, I budeš nekad, ali ti nekad i ne ide od ruke.
To je ljubav zbog koje hoćeš da malo pobjegneš, a kad pobjegneš, hoćeš da joj se što prije vratiš.
Na koju si “osuđen”, ali si zbog toga najzahvalniji čovjek na ovom svijetu!
Autorka: Jovana Kešanski
