Prvi put sam sjela u kola Hitne pomoći prije tri nedjelje. Nikada do tada ovo vozilo nije bilo parkirano ispred moje kuće, a mnogo smo kuća porodično promijenili. Nikome nije bilo potrebno da nas oni brzo voze, da svoju bučnu sirenu radi našeg života uključuju.
Sada je došlo. Parkiralo se na travnjak, pod razgranati orah, na mjesto gdje već dugo planiramo da uvežemo ljuljašku. Uzelo nas je u sebe, zatvorilo vrata i pojurilo.
Ona je ležala umrtvljena od antipiretika na tvrdom, truckavom „ležaju“, ja sam sjedila pored nje. Obe izgubljene u onome što nas je snašlo samo sat vremena poslije igranja uz „Ja sam mali paradajz“ na batinom rođendanu u igraonici. Plisirana bodro haljinica skakala je na njenom tijelu zajedno sa tršavim, svilenim repićem u vis.
Koliko sreće se samo skupilo u mala stopala koja su skakutala svuda unaokolo.
Sada je mirno ležala u razdrljenoj majici i helankama obučenim u brzini svjetla. Kose mokre od obilnog umivanja i znoja.
Svaki put kada bi čula sirenu negdje iznad svoje glave, pogledala bi me, ali me ne bi ništa pitala. Ni ja ne znam šta bih joj rekla.
Prvi put sam unijela dijete u Dječju bolnicu.
DEČJA BOLNICA JE OD KADA SAM DOBILA ĆERKU MOJ NAJVEĆI STRAH, KOJI SE NASUMICE POJAVLJIVAO I DOK JE NISAM RODILA, TEK TAKO DA ME UGRIZE, ZAMODRI DiO TijELA, AKO GA VEĆ NE RASKRVARI.
Da me boli i trne na tom mjestu bez razloga. Da mi pokaže da je tu, da je jak i da me čeka. Toliko me je plašila bolnica, da sam često sebi ponavljala „samo da dijete poraste, da prerastemo šansu da mali i nejaki zaglavimo ovdje“.
Prvi put sam je ostavila u tuđim rukama. Onako „na izvolte“. Kao da nožem odsijecaš neki neraskidivi dio sebe i pružaš ga nekom koga ne poznaješ, da se postara o njemu. Sa najsočnijom laži koju su ljudska usta ikad izgovorila.
„Blago tebi, ideš da se zabavljaš. Kažu da mama ne smije da uđe, da je unutra provod i igranje samo za djecu! Svi tu postajete doktori što jedni druge liječe! Aaaa, hoću i ja!!“
Vraćala sam suze u oči nekom nevidljivom, mađioničarskom rukom. Prstima mi je ta ruka razvlačila usta u osmijeh dok su se ona uporno opirala. Bila je već noć i u tom dijelu bolničkog hodnika bilo je samo neko blago svjetlo, odlično za moju vrhunsku glumu.
Cvrkućem joj ko najradosnija ptica, u sebi se rasipam ko svjež pepeo.
Prvi put sam je dala u ruke koje nisu ni tatine, ni babine, već ruke medicinske sestre. Da je odvedu u sobu i spuste u metalni krevetić, da je pomaze ako budu htjele i imale vremena i umire kada bude plakala za mnom.
Zaspala je sama nad slikovnicom. Moje divno, hrabro dijete! Nije me bilo da joj pričam o vuku i prasićima, o mami koki i kako je bježeći od lisice ispustila korpu sa glistama.
Nije me bilo da je pokrijem. Promijenim pelenu. Operem zubiće. Izljubim. Kažem „Lijepo mi spavaj, anđele moj!“. Dodam plišanu sovu.
Prvi put od kada se rodila nismo spavale zajedno. Nisam je pokrivala razotkrivenu, pipala čelo usnama, sklanjala poraslu kosu sa lica, gledala je.
Nismo se probudile zajedno.
Prvi put su me zbog epidemije morbila, zbog toga što postoje „pametni“ roditelji koji ne vakcinišu djecu i činjenice da moram da provjerim krv u laboratoriji, gurnili od djeteta. Da čekam ko poludjela jutro i otvaranje laboratorije koja me može „provjeriti“ i dati mi papir sa kojim jedino mogu da uđem kod nje. Ako imam antitijela. Ako nemam… o tome nisam htjela ni da mislim.
Prvi put sam te noći otvorila vrata stana, a da nije bilo nje da uleti u njega ko furija. Nisam imala kome da operem ruke, izujem sandalice, pripremim pjenu za kupanje, obučem pidžamicu i ušuškam u krevet. Nije bilo buke. Nije bilo plača. Dreke. Glasne priče dok ulica već spava. Smijeha. Ničega.
Naša kuća bila je mrtva.
Ja sam bila mrtva.
Ugasili smo svjetla da ne gledamo igračke, da ne mrvimo već gnjilu glavu i srce. Tumarali smo kroz mrak. Bolje i tako, manje se vidi. Ako naletim na ono prase Džorža, ima da prepuknem na licu mjesta.
…
Videla sam je sutradan u rukama sestre, uplakanu. Taman su završili pregled. Tršava i podbula od plakanja, u bodiću u kom je nisam ostavila veče prije. „Ostavila“… koliko ovo gadno zvuči, čak i kada je „samo“ noć u pitanju.
Komad mene, najbolji, najfiniji, najpametniji komad mene nepokupljene kose i slinavog nosa držao je sestru oko vrata rukom u koju je bila zabodena braonila, ne videći da mama sa prokletim papirom i putničkom torbom stoji kraj nje.
Kao metak u tijelo. Bam!
U sekundi umreš, pustiš da izlipti krv iz tebe dok ona ne gleda, iskoristiš taj trenutak da budeš slaba, da budeš gnjila, jadna, očajna, da se prospeš po bijelim pločicama… a onda se ko feniks, to svaka mama razumije, uzdigneš iz sopstvene mrlje krvi i zagrliš je, bez plakanja, bez drame, jer sve je u redu, tako si joj veče prije rekla, „provod samo za djecu“.
Nema suza. Provod je i dalje i biće svaki dan koji ostanemo ovdje.
„Hoću kod Make u radnju“, kaže mi.
Ona misli da sam došla da je vodim. Da sad krećemo kući. Da smo završili sve što smo na ovom mjestu imale. Da nastavljamo tamo gdje smo prije dva dana stale.
Opet umrem, pa nešto maštovito, ohrabrujuće kažem.
Tjera izbodenom rukicom mamu i tatu neke druge djece iz sobe, koji su je veče prije i to jutro presvlačili, mazali guzu, mjerili temperaturu, zacenjenu nosali po hodnicima, obećavajući da mama uskoro stiže.
Pa ipak, ona ih tjera rukom, jer stigla je sada njena mama.
Prvi put sam živjela svoj strah. Dvanaest dugih dana. Oči u oči. Tijelo na tijelo.
I znate šta?
Ubila sam ga! Pucala sam u njega, kao on u mene. Samo sam bila preciznija. Imala sam jači motiv.
Svaki put kada bi krenuo prema meni, ja sam ga nišanila i pogađala. Nekad u noge, da ga usporim. Nekad u ruke, da me ne ščepa. Nekad u kičmu, da se više nikad ne ispravi u svojoj snazi i veličini…
Sve dok ga nisam pogodila u srce.
Prvi put sam ljudima koji bi mi prilazili sa jadikovkama, govorila „sve je u redu“.
Prvi put sam im sjekla ono „jao“, „e jebi ga“, „baš mi je žao“.
Nisam ja tip koji voli sažaljenja. To nikom nije potrebno.
Prvi put sam shvatila da od nekih okolnosti ne mogu da bježim, i pobjegnem, a kad je već tako, onda mogu samo da ih živim hrabro, trezveno, uzvišeno, pribrano. Da prihvatim da se dešavaju i da kada se dese nema dole na pod, koliko god da gubiš krvi.
Neko me gleda.
I taj neko više od svega na svijetu voli da vidi nasmijanu mamu koja će braonilu zvati leptirom koji pije vodu.
Prvi put sam gutala svoje riječi, povlačila neke postupke i reakcije, jer nisam više samo ja u pitanju.
Prvi put sam shvatila koliko snage imam u sebi, koliko snage može biti u jednoj majci, koliko god ona mislila da će je bespovratno napustiti svakog momenta.
Prihvatila sam istinu da ću ko zna koliko još puta krvariti i biti gnjilija od jabuke pale u travu. Da ću tumarati po nekom sopstvenom mraku i novim strahovima. Da ću klečati kada ona to ne vidi.
Ali sam sigurna da ću mnogo više puta biti superheroj kom se dijete divi i od kog uči da život može da donose oblake, tamne i olujne, ali da ih ispaljivanjem rakete u njih uvijek, bez sumnje, rastjeruješ i razbijaš na tek neznatne, sitne mrljice.
Autorka: Jovana Kešanski
