Počelo je dva sata nakon porođaja kada su mi bebu stavili na dojku, a ona nikako da je uhvati i povuče.
“Mama, smirite se, bez panike, štetite bebi”.
“Zašto je modra u licu, šta joj je ovo crveno između obrva?”
“Mama, molimo Vas, smirite se, štetite bebi”.
“Zašto ima ojed, od čega sad taj ojed?”
“Mama, smirite se, štetite bebi!”
I tako od porođaja do danas, najčešća rečenica koju čujem ne samo od doktora, sestara, već i od bliskih ljudi, prolaznika, komšija je: “Mama, smirite se, štetite bebi”.
To je jedna od onih rečenica koja me, koliko god u sebi nosila istinu i dobru namjeru, melje na rezance, razbija na sastavne dijelove, bjesni, tjera da svaki put brojim do deset da ne bih opsovala i onoga ko mi je upućuje i sebe što sam eto opet slaba.
JA VRLO DOBRO ZNAM DA SE SVAKA MOJA EMOCIJA PRENOSI NA MOJE DijETE. SVAKI POTRES UNUTAR MENE.
Prenosi se strah, prenosi uznemirenost, briga, tuga, radost, smirenost…
To svaka majka vrlo dobro zna. Pa, ipak, ovo je rečenica koju će joj konstantno ponavljati kao lošem đaku koji iznova i iznova pada na popravnom!
Prirodno je da mama želi najbolje svom djetetu, ali nije baš uvijek tako lako zebnju, tugu ili bijes ugurati u sebe. Spakovati ih negdje ko da ne postoje i praviti se da je sve u redu.
A svaka od nas to radi. Ko najbolje smo glumice. Kad unutar sebe plačemo, na licu nam je širok osmijeh. Kad se unutar sebe krunimo, spolja djelujemo kao najčvršća stijena kojoj ni snažna bujica ne može ništa. Mi nikad nismo ozbiljno bolesne, mi nikad nismo ozbiljno zabrinute, mi nikad nemamo ozbiljnih problema, nas nikad ništa ne može ozbiljno uvrijediti, zamisliti, sputati, rasjeći. Mi čak ni ne krvarimo, iako unutar nas pršti na sve strane.
Mi ništa od onoga što osjećamo, a moglo bi da poremeti dijete, ne smijemo da pokažemo.
Nama nikad ništa nije teško, sve može, mama sve može.
I BAŠ ZATO, PONAVLJATI MAJKAMA “SMIRITE SE, NAŠTETIĆETE SVOM DjETETU” JE REČENICA KOJA KAO NIJEDNA DRUGA STVARA PRITISAK.
Jer tu istinu je tako lako izgovoriti, ali nije je baš uvijek tako lako realizovati. Nisu mame “na dugme”. Klik – smij se, klik – skloni tugu, klik – ne plači, klik – raduj se, klik – ne brini… klik, klik, klik, klik.
Ne ide to uvijek tako lako.
Držim dijete da mu ubodu braunilu iz četvrtog puta. Ono plače, ja se krunim, ali izgovaram “Jao, kako je leptirić neodlučan, ne zna gdje prije da sleti”.
Kod petog puta “izleti mi” (sram da me bude tako slabu): “Pa, šta se dešava, hoćete li više, aman?!”.
I znate šta čujem?
Onu prekornu rečenicu: “Mama, smirite se, štetite svom djetetu, osjeti Vašu uznemirenost”.
I to je to, na svu moju brigu, bol što gledam kako nju boli, što gušim svoje emocije, što bi da plačem zajedno sa njom, ali je umirujem i smijem se, čujem: “Smirite se, naštetićete joj!”.
Koliko ova rečenica samo može da dotuče majke koje se svakodnevno preispituju da li su dovoljno dobre, da li se dovoljno smiju, da li su se dovoljno igrale sa djetetom, pjevale, bile mu pri ruci, razumjele ga, utješile ga, obradovale ga. Da li su uspjele vješto da prikriju sve ono što ih je tog dana mljelo, brinulo i boljelo. Da li su uspjele da održe sliku superheroja koga apsolutno ništa ne može da uništi?
IZRICATI NA BAŠ SVAKOM MjESTU OVO “SMIRITE SE” POSTAJE VEĆ DEGUTANTNO, KOLIKO GOD DA JE ISTINITO.
I svi vi koji to izgovarate morate shvatiti, kao što majka izgleda sve mora, da ta rečenica obično izaziva kontraefekat, jer zvuči kao naredba, kao pritisak na dugme, kao ajd sad se umiri u sekundi, ajd sad ućuti u sekundi, ajd nemoj da brineš kad ti kažemo da dijete mora da ostane u bolnici, bez tebe, ajd kući ne drami, ajd budi jaka, budi snažna kad se lomiš, ajd ne duvaj u vazduh brigu, ajd nemoj ruke preko očiju, ajd nemoj dodatna pitanja, ajd sad jedan velik osmijeh… klik, klik, klik.
Ma, oladite više sa tim “Mama smirite se, štetite djetetu!”.
Jer ja ne štetim svom djetetu, i trudim se, silno se trudim da se pred djetetom smijem, budem stabilna, sa minimalnim prisustvom straha da od njega ne bih napravila preplašeno i uznemireno dijete.
Ali,
ali,
ali,
Morate, kao što majka izgleda sve mora, da razmijete da smo od krvi i mesa, da smo ranjive, ponekad gnjile i umorne od glume, od bola koji guramo u sebe, da bismo spolja bile ko najsočnija, najčvršća zdrava voćka.
Previše je pritiska na majkama, i malo koja će se požaliti, ali zaista bi bilo dobro da se svi vi koji kao papagaji izgovarate rečenicu: “Majka, smirite se, štetite svom djetetu”, manete toga.
Jer ne pomažete, činite samo da majkama bude gore. Da se osjećaju kao nedorasle zadatku da budu majka.
A to je zaista užasno, zar ne?
Autorka: Jovana Kešanski
