Moja ljubav prema mojoj djeci je jedinstvena kao što su i oni jedinstveni, ali je i drugačija, jer su i oni drugačiji.
“Koga najviše voliš?” Moji brat, sestra i ja smo ovo pitanje postavili našoj mami sigurno hiljadu puta tokom svih ovih godina. Međutim, ona nikad nije odgovorila. Nijednom naša majka nije pogriješila i pustila da ijedan izdajnički slog siđe sa njenog jezika. Nikada nijedno od nas nije pogledala instinktivno, izdajući se.
Svaki put kad bismo je pitali, imala je isto bezizražajno lice, sa istim sjajem u očima dok nas je uvjeravala da nas sve voli jednako. Nezadovoljni, nikada nismo prestali da pitamo iznova i iznova, ponekad i više puta, ali njen odgovor je uvijek bio isti.
Ovo sjećanje isplivalo je na površinu mog uma prije skoro dvije godine, dok sam se suočavala sa promjenom da neću biti majka samo jednog, već dvoje djece.
Misli su mi došle u trenutku.
Počelo je sredinom noći, dok sam stajala na ulazu sobe svog sina i gledala sa strahopoštovanjem to suptilno pomijeranje njegovih malih grudi i slušala njegovo disanje koje je izgledalo kao da mi istovremeno daje život. Te misli su me obuzele iste sekunde kada sam pogledala dole i vidjela dvije ružičaste linije koje su se pojavile na maloj plastičnoj pločici. Dvije linije koje su označavale da je još jedna beba tu, da uskoro dolazi.
BOLNO PITANJE ODZVANJALO MI JE U UŠIMA TOKOM CijELE DRUGE TRUDNOĆE: ”ŠTA AKO NE BUDEM VOLjELA SVOJU DjECU JEDNAKO?”
Bila je to zabrinutost koja mi je krala mir iz noći u noć, dok bih ležala u krevetu pitajući se kako ću napraviti dovoljno prostora u svom srcu koje je već kucalo za drugog.
Bio je to uznemirujući osjećaj da sam plakala na putu do bolnice nakon što smo ostavili našeg starijeg dječaka. Sljedeći put kada smo ga vidjeli on je bio veliki brat i pitala sam se kako ću ikada moći da osjetim istu ogromnu ljubav koju sam osjećala za njega.
Kao i sa mnogim drugim stvarima – da sam tada znala ono što znam sada, ne bih trošila energiju na zabrinutost.
KADA SE RODILO DRUGO DijETE, MOJE SRCE JE EKSPONENCIJALNO PORASLO U JEDNOM MOMENTU, NADMAŠIVŠI SVE ŠTO SAM IKADA MOGLA ZAMISLITI.
Volelja sam ovu novu bebu svim srcem. A njegov starijii brat? Nekako sam ga voljela čak i više nego ranije.
Istina je da uopšte ne volim svoju djecu na isti način, ali sada shvatam da to nikada nije ni bio cilj. Moja ljubav prema njima je jedinstvena kao i oni što su.
MOJA LJUBAV PREMA MOJOJ DjECI JE DRUGAČIJA, JER SU I ONI DRUGAČIJI.
Volim starijeg kao savršenu repliku najboljeg momka koga znam – njegovog tate.
Volim mlađeg od njegovog osmijeha koji odražava mene, sve do njegovih punih usana i razmaka između dva prednja zuba.
Volim starijeg kao svog najboljeg druga koji uvijek za istraživanje i avanturu.
Volim mlađeg zbog njegove bliskosti; zbog načina na koji se priljubi uz moj vrat i osloni cijelom težinom svog tijela, potpuno potonuo u mene.
Volim sjaj u očima starijeg i njegov um koji je daleko iznad njegove dvije godine.
Volim mlađeg zbog načina na koji njegove plave oči pokazuju oduševljenje dok on učestvuje u velikom svijetu oko sebe.
Volim svog velikog dječaka zbog njegove hrabrosti, a malog zbog njegove nježnosti.
“Koga najviše voliš?” To pitanje je i dalje bez odgovora svih ovih godina, osim što sam sada znam ono što tada nisam znala.
Dugo vremena sam mislila da je naša mama izdvajala jedno od nas troje. Tek kada sam postala majka, konačno sam prepoznala iskrenost njenog vrlo diplomatskog odgovora.
Ali sada razumijem. Zaista.
LJUBAV PREMA DjECI JE JEDNAKA, ALI DRUGAČIJA.
A moji dječaci?
Volim ih na način na koji volim i sunce i mjesečinu; ne više jednog nego drugog. Svakoga mnogo, ali nikada na isti način.
Izvor: Haffingtonpost.com
Prevod: Dragana Martinović
