U velikoj prodavnici tržnog centra između rafova sa sniženom garderobom, velika žena, dimenzionalno velika, grubo je bacala dijete u kolica.
Dete je imalo manje od godinu, ali više od devet mjeseci, jer je moglo da sjedi, naslon kolica bio je podignut. Samo što tu, na tom mjestu, ono nije htjelo da sjedi mirno i stalno je tijelom klizilo na dole, da se oslobodi, pa ga je ona nervoznim rukama mehanički bacala nazad. Ono je plakalo, koprcalo se u tim kolicima kao riba koju je voda izbacila na kopno.
Njoj se to nije dopadalo, remetilo je u planovima koje je imala, na primjer da dok dijete mumificirano sjedi, ona jednom rukom razgleda garderobu, dok drugom gura kolica.
„Šta hoćeš!? Šta hoćeš više, pička ti materina?! Umiri se smjesta!“, bam u kolica.
„Aaaaaaaa“, odbija se plač o svaki zid, ogledalo, plafon, bluzu, šešir, sandalu, o, čini mi se, duše svih nas koji smo se tamo zadesili.
„Živce mi kidaš! Prestani da plačeš, p r e s t a n i da plačeš!“.
Dijete ne prestaje, još jače zapomaže i kao „kaznu“ dobija nekoliko jakih i brzih udaraca po guzici. Prebacila ga je preko svojih debelih butina, udarala sve dok nije izbacila komad bijesa i onda ga ko nejako kerče grubo vratila u kolica.
„S tobom čovjek nigdje ne može da ide, divljaku jedan! Krv mi piješ od jutros!“, unosi mu se u zajapureno uplakano lice i drhtavim rukama vezuje pojas oko nemirnog stomačića koji se zbog plača uzdiže i uvlači brže nego inače. Vadi flašicu sa vodom iz torbe i gura mu u usta. Voda će da riješi stvar. Dijete odguruje dlanom flašicu i ona pada na pod.
„Šta radiš to, šta r a d i š tooo? – palcem i kažiprstom stisnula mu je vilicu. „Ti tačno tražiš još batina! Kad dođemo kući, polomiću te, pa ćeš naučiti za sljedeći put smiješ li da se bacaš u kolicima u prodavnici…Sramotiš me stalno!“
Napravim dva koraka prema njoj, bijes mi usporio noge, mislim da ću da se srušim na pod. Napravim još jedan, krenem lagano za njom, skoro pužem od šoka, osjećam svoje srce ko kad imam tremu, otvorim usta da nešto kažem, bilo šta, kad me zaustavi ruka starije žene.
„Nemojte. Nije to naša briga“.
„Kako nije naša briga? Je l vi vidite šta ona radi djetetu?“
„Vidjela sam, svi smo vidjeli i svi bismo je najradije zadavili, ali šta joj možete reći, udarila ga je po guzici, svi to ponekad rade“
„Ona ga je bacala u kolica, to ne rade svi!“
„Mislite da će neko zbog toga da dođe i uzme joj dijete?“
Još uvijek me drži za ruku i priča, dok ja pogledom tražim ženu i dijete , ali oni su već izašli iz prodavnice.
Osluškujem, tražim dječji plač, da probam da joj uđem u trag, ali ga ne čujem.
Izašla sam iz tržnog centra sa srcem u ustima. Kod kuće sam ostavila dvogodišnju ćerku sa bakom. U sekundi sam se sjetila njenih tamnih srnećih očiju, blijede kože, cerekanja i pentranja po mojim leđima, rupica u obrazima, krasta na nogicama…i raspala sam se, emotivno, duševno, mentalno…svuda gde se živ čovjek može raspasti. Živ i normalan. Zamislila sam nju sa ovom ženom i pretrnula. Zamislila sam to dijete sa tom ženom u kući, kad baš niko ne vidi, i pretrnula sam.
Pomislila sam da joj je neki mnogo loš dan, ali to nije opravdanje.
Pomislila sam da ju je muž ostavio, da nema majku, nema svekrvu, mora svuda sama s djetetom, sve palo na njene lopatice, nije opravdanje.
Pomislila sam da nije njeno dijete, nečije tuđe čuva za novac, nije opravdanje.
Pomislila sam da možda nije još majka, nije opravdanje.
Pomislila sam da je mentalno nestabilna, nije opravdanje. Negdje drugdje joj je onda mjesto, nikako kraj djeteta, svog ili tuđeg, nikako ovdje, među rafovima sa garderobom.
Šta god da sam pomislila da bih probala da razumijem njeno ponašanje i njene riječi, da sebe bar malo umirim, nisam mogla da nađem ništa razumno i prihvatljivo.
Koliko god da sam puta prsnula zbog ćerkinih reakcija ili ponašanja, a umjela sam prsnuti do najsitnijih dijelova, mrak mi na oči padne, trudila sam se da ne dignem ruku, da „samo“ podviknem, sklonim se u stranu, ignorišem, pa kad se smirimo obe, razgovaram, jer oni su tek ispilili i pojma nemaju nit mogu da shvate zašto je na primjer mama umorna, zašto radi do pet uveče, zašto joj je potrebna tišina, kako šef uspijeva da je toliko iznervira, tata još više, zašto uopšte odlazi da radi, zašto je tata u kafani, zašto joj majka ne dolazi, zašto je uplakana, zašto je bolesna, šta joj to niče u vratu, zašto povraća… milion nekih prepreka, svakodnevnih i iznenadnih, ometajućih životnih dešavanja koje djeca tako mala JOŠ NE MOGU DA RAZUMIJU.
ONI REAGUJU IMPULSIVNO, IZ SRCA, A NE ZATO ŠTO ŽELE DA IZNERVIRAJU MAJKE ILI IM OTEŽAJU VEĆ NAPORAN ŽIVOT.
Oni tek upoznaju svijet i ono što nama izgleda kao normalna stvar, njima nije. Nije normalno očekivati da dijete jednako kao mi, koji smo ovdje više od dvadeset ili trideset godina, reaguje na ulazak u vodu, na buku u restoranu, na svjetla u tržnim centrima, na kamenčiće pod golim stopalima, na nepoznate ljude i njihove dodire ili pitanja, na jak lavež psa, na zvuk motora, na bučan kamion koji zorom odnosi smeće, na talase, na bazen, na kišu, mokru travu, mrak ili huk sove… Sve to oni tek treba da upoznaju.
I normalno je da reaguju drugačije od nas, da se uplaše tamo gdje mi mislimo da nema razloga za to. Da ne žele u more, briga ih što si platio da ih dovedeš. Da plaču pola sata zbog psa koji je zarežao ili se sklone od žene koja hoće da ih „samo“ pomazi. Da ne spavaju kad im se ne spava, iako je noć. Da im ne bude komotno tamo gdje nama prija. Da ne uživaju u razgledanju i šopingu u tržnim centrima.
ONI TEK TREBA DA SE NAVIKNU NA ŽIVOT, PRILAGODE, I DA U SVEMU TOME POLAKO UPOZNAJU I NAS I NAŠ ODNOS SA ŽIVOTOM.
Dijete u tržnom centru nije željelo da sedi u kolicima, željelo je ili da ga mama nosa ili da bude na nekom drugom mjestu. Možda mu je smetalo jako svjetlo, jaka klima, mnogo ljudi. Možda je samo željelo da bude negdje samo sa svojom mamom i sluša je i mazi se sa njom. Da spava u krevetiću, umjesto u kolicima. Ne zna ono da će majku zbog toga iznervirati, pa će ona tako iznervirana krenuti naočigled svih da mu u sitno uplakano lice bljuje odvratne riječi, da ga grubo vraća u kolica i udara po guzici, jer je ono na svoj način, plačom, željelo da joj saopšti „ne osjećam se ovde dobro“.
Od krvi smo i mesa, jasno je, imamo loše dane, možda loše poslove, loše brakove, loša prijateljstva, nikakvu pomoć, malo novca, mnogo bolesti, previše zbunjenosti, kratak fitilj, šta god…ali sve to ne smije da bude opravdanje da se istresamo na svoju djecu ili ih vrijeđamo, zapostavljamo, udaramo kao da su oni za to krivi. Jer nisu.
Svaki put kada udariš svoje dijete zbog frustracije svojim životom, ti se skupljaš kao čovjek, kao roditelj. Ti pokazuješ svoju nemoć. Ti pokazuješ svoju nesposobnost da se izboriš sa onim što te muči. Ti tako velik postaješ manji od djeteta koje udaraš.
Svi smo mi ponekad dobijali batine ko klinci, ali ajde da pitamo svoje roditelje zbog čega su nas ponekad ošamarili ili istukli prutom. Ajde da se sjetimo čime smo to zaslužili, šta smo to uradili da se nije moglo riješiti razgovorom, slanjem u sobu ili nekom kaznom koja ne uključuje udarce. Otkrićete da su to uvijek, gotovo uvijek bili momenti slabosti roditelja, zeznuli smo nešto kad su im najtanji živci, dok spavaju, vode ozbiljan razgovor, imaju loš dan ili ih je samo boljela glava još od jutra pa su planuli i istukli nas. Cerekali smo se kad njima nije bilo do slušanja našeg smijeha, srušili smo tanjir sa paradajz čorbom koju nam uvaljuju iako je ne volimo, ukrali smo dvije jabuke komšiji sa stabla, otišli u park, a nismo se javili, razbili loptom saksiju sa cvijećem… Da su imali više živaca i smirenosti, sve bi se moglo riješiti i drugačije. Kazna ne mora da uključuje batine i uvrede. I ne treba.
Udarci, omalovažavanje, zapostavljanje NIKADA neće imati opravdanje, jer onog momenta kada smo odlučili da postanemo roditelji tada je trebalo da počnemo borbu sa sobom u cilju postajanja boljih ljudi, mirnijih, stabilnih, mudrijih, zrelijih, odgovornijih… jer nekom smo postali sve i neko nas stalno gleda i najmanje od svega želi da bude pogodno mjesto za istresanje naših frustracija.
Ponekad je to teška borba, ali je jedina vrijedna truda.
Autorka: Jovana Kešanski
