Socijalna anksioznost je strah od interakcije sa drugim ljudima podstaknut uvjerenjima da osobu drugi procjenjuje, evaluira, sudi o njoj i to sve naravno u negativnom smislu što dovodi do izbjegavanja takvih susreta, situacija i same neprijatnosti. To dovodi do osjećanja neadekvatnosti, stida, osujećenja, poniženja i depresije.
Ukoliko ovakva osjećanja ometaju normalno funkcionisanje osobe možemo ovo stanje nazvati fobijom. Fizičke manifestacije su crvenilo u licu, ubrzan rad srca, znojenje dlanova, panični napadi.
Ako krenemo od početka, a početak je u anksioznosti, onda je važno da razumijemo šta je to.
Anksioznost je zapravo prekinuto uzbuđenje. Uzbuđenje koje nema podršku u datom trenutku. Kakvu podršku?
Podrška nam je tijelo kao i disanje i asimilovano znanje. Dakle iskustvo koje čini ono što znamo o sebi i svijetu oko nas, što smo već proživjeli, naše tijelo koje šalje određene senzacije kojima dajemo nekakvo značenje, i disanje koje može biti veoma plitko ili puno (kada možemo da izdahnemo do kraja vazduh iz pluća i onda da udahnemo iz stomaka do samih vrhova pluća onda je to podržavajuće za organizam).
Mi imamo unutrašnji i spoljašnji sistem podrške.
Unutrašnji je onaj iz kog kada me neko nešto pita ja pomislim recimo – da li ja znam odgovor na to pitanje? Pa dobro ne znam sve ali znam nešto. Odakle ja to znam? Sa fakulteta, iz škole, iz života, posla. Dakle ja sam neko ko je sve to prošao i odatle kada se vratim pitanju ja mogu da dam neki odgovor. To je korišćenje unutrašnje podrške.
Šta je spoljašnja podrška? Porodica, prijatelji, posao, partner/partnerka, zdravo okruženje, religija, spiritualnost, kultura. I kada imamo sve to, nije dovoljno, ako mi za tim ne posežemo onda kada nam je potrebno.
Dakle kada imamo i unutrašnju i spoljašnju podršku i dišemo kako treba onda nema prostora za anksioznost.
Šta ustvari ovde treba da se podrži? Uzbuđenje organizma. Početna energija koja se javlja prije svakog uspostavljanja kontakta.
Dakle, ako gledamo u socijalnu anksioznost to znači da se ja ne oslanjam na unutrašnju podršku (iz koje znam ko sam, šta znam, gdje sam itd.) niti se oslanjam na spoljašnju podršku iz sredine od koje mi nešto treba.
Ne samo što se ne oslanjam na sve to nego negativnim uvjerenjima (drugi me ne prihvataju, ispašću glupa, misliće da sam smotana itd.) prekidam uzbuđenje, prestajem da dišem kako treba i početno uzbuđenje prelazi u vrlo neprijatnu anksioznost.
Na ovu pojavu utiču naravno i rana iskustva iz našeg porodičnog polja.
Uz anksioznost neminovno idu i stid i krivica. To se sve odvija u sekundama, sve se aktivira. Krivica je vezana za osjećaj uključenosti u aktivnost koja nije dovoljno podržana, znači ona je vezana za ponašanje. Stid je vazan za naš identitet. Za naše cijelo biće.
Strah od odbacivanja je aktivan u socijalnoj anksioznosti često. To je iracionalan a opet veoma čest strah kod ljudi. Usko je vezan sa stidom. To je strah da nas drugi onakvim kakvi smo, neće prihvatiti. Da smo ako smo autentični – neprihvatljivi okolini.
Ovaj strah je čini se poznat svima ali se pojavljuje u različitom stepenu i intenzitetu.
Ja mogu da pomislim da ako kažem nešto što pokazuje moju različitost u odnosu na drugog da razmislim, da ublažim, ili da kažem kako jeste a mogu i u potpunosti da odustanem i da se povučem. Ako to radim stalno, dakle ako je to moja ustaljena šema onda biram da se ne pojavljujem pred sredinom i cijena koju plaćam za to često bude previsoka.
Plaćam svojom autentičnošću kao bića, kao duše sa svim svojim potrebama i priklanjam se drugima. Jer ako se prikažem, ako istupim sa svojom različitošću, očekujem da će me taj drugi odbaciti.
To naravno nije jedini mogući scenario ali kod osobe koja ima taj strah, koja se stidi i na kraju krajeva biva anksiozna zbog toga – jeste. Iskustvo osobe mora da je negdje bilo ukorijenjeno. Negdje je imalo smisla. Vrlo vjerovatno u kontaktu sa najbližima, roditeljima, starateljima gdje se različitost skupo plaćala – nepripadanjem sistemu a svi znamo koliko je za dijete, uostalom i za odraslog čoveka, važno da pripada. Toliko da će radije odustati od sebe i svojih potreba nego od pripadanja na ma koji način.
Kao što se da vidjeti mehanizam anksioznosti, socijalne fobije kao i straha od odbacivanja je veoma složen a odvija se u sekundi. Nije ni malo lak posao razmrsiti klupko koje se mrsilo od djetinjstva.
Najadekvatnije je baviti se ovim procesom na psihoterapiji i ukoliko je mehanizam ometajući toliko da se osoba povlači iz socijalnog života u potpunosti i psihijatar procijeni -farmakoterapija je takođe neophodna.
Svakako ako su lijekovi potrebni oni nisu dovoljni već se kombinuju sa psihoterapijskim tretmanom.
Brankica Šaljić Milenković /psiholog, psihoterapeut
