Za većinu djece, polazak u školu ili povratak u školsku klupu nakon raspusta predstavlja događaj koji sa nestrpljenjem očekuju i kome se raduju. Međutim, kod jednog broja djece javlja se strah od škole.
To je otpor djeteta da ide u školu zbog iracionalnog straha koji je vezan za određene objektivne ili izmišljene okolnosti. Strah prouzrokuje jaku nelagodnost i dijete se na različite načine trudi da izbjegne školu, najčešće na početku školske godine, pri povratku u školu nakon preležane bolesti, nakon sukoba sa vršnjacima ili nastavnikom i sl. Mogu se javiti bolovi u stomaku, povraćanje, glavobolja, psihogena temperatura, prekomijerno znojenje, dok je ljekarski nalaz uredan. Tegobe nestaju u porodičnom okruženju, tokom vikenda, praznika, raspusta.
Kod djece mlađeg školskog uzrasta, uglavnom se radi o primarnoj separacionoj anksioznosti – strahu od odvajanja od roditelja. Na starijem uzrastu, primarni su strah od procjenjivanja i kritike (,,imam tremu da odgovaram pred razredom’’, ,,bojim se da će me ismijavati ako pogriješim’’) i sumnja u vlastite sposobnosti (,,plašim se da ću ponavljati’’, ,,plašim se da neću upisati srednju školu koju želim’’, ,,ne mogu ni sa kim da uspostavim dobar odnos’’). Kod djece koja polaze u peti razred, česti su strahovi od preobimnog gradiva, puno novih predmeta i nepoznatih nastavnika, posebno od onih za koje su načuli da su strogi, pa se često pod uticajem predrasuda javlja otpor. Pri polasku u srednju školu, kada dijete odlazi u drugi grad, takođe se ponovo mogu aktivirati separacioni strahovi.
Djecu kod koje postoji strah od škole koja, kada pobjegnu sa časa odu pravo kući, treba razlikovati od one djece koja iz škole bježe jer im je dosadna i imaju preča posla. Naročito o tome treba voditi računa na kasnijem uzrastu jer se često dešava da se ove grupe djece na isti način, površno sankcionišu (neopravdani, slabe ocjene, nepružanje prilike da se ocjena popravi…).
Kod koje djece se školska fobija najčešće javlja?
Postoji veća šansa da će se strah od škole razviti:
- Kod djece koja imaju slabije razvijene socijalne veštine;
- Kod djece čiji se roditelji preterano zaštitnički ophode prema njima i razmazili su ih ne postavljajući nikakve zahtjeve, pa se dijete kada krene u školu suoči sa tim da se mora samo za sebe boriti u grupi vršnjaka;
- Kod djece čiji su roditelji strogi, kruti i previše zahtijevni, pa su djeca preokupirana strahom od mogućih posljedica u slučaju neuspjeha. Kod takve djece i trojka ili četvorka izazivaju veliku tjeskobu, ne samo jedinica;
- Kod djece čiji roditelji su preambiciozni, nerealni i imaju previsoka očekivanja, pa se dijete boji ako ne ispuni sve što se od njega očekuje da će biti manje voljeno;
- Kod djece čiji roditelji su i sami anksiozni i nesigurni, u odsustvu djeteta doživljavaju još veće strahove, pa nesvjesno nalaze razloge da dijete ne ode u školu (na primjer, kada pada kiša);
- Kod djece čiji roditelji se često svađaju, pa se dijete plaši da se nešto loše ne desi dok je ono odsutno;
- Kod djece čiji roditelji nepotrebno opterećuju dijete raznim brigama i bolestima, pa dijete dolazi u školu zabrinuto i uznemireno;
- Kod djece kod koje postoji ljubomora u odnosu na mlađeg brata ili sestru koji ostaju kod kuće sa majkom;
- Kod djece koja se boje učitelja ili nastavnika. Savjet za sve roditelje je da pri polasku u prvi razred strukturaciju odjeljenja prepuste psihologu i pedagogu, jer će oni voditi računa i o ličnosti djeteta i o ličnosti učitelja, umjesto da učitelje sami biraju na osnovu priča iz kraja;
- Kada izostaje individualni pristup svakom djetetu u razredu;
- Kod djece koja školsko gradivo doživljavaju kao preobimno (što u današnje vrijeme ono često i jeste). Ovaj problem je naročito izražen kod djece koja kreću ranije u školu, a roditelji odbiju odlaganje upisa, pa se od djece sve ranije očekuje sve više;
- Kod djece koja imaju loša iskustva sa vršnjacima ili su neprihvaćena u grupi. U rješavanje ovog problema neophodno je uključiti razrednog starješinu i stručnu službu;
- Kod djece koja prolaze kroz neki težak period (razvod, promjena sredine, odvajanje od kuće i roditelja, smrt člana porodice);
- Kod djece koja imaju neke od sledećih karakteristika ličnosti: perfekcionizam, nesigurnost, sklonost depresivnom i anksioznom reagovanju, plašljivost, zavisnost.
Strah od odgovaranja
Strah od odgovaranja je vid školske fobije, u čijoj osnovi je strah od procjene. Javlja se kod zatvorene, plašljive, nesigurne djece koja su preosjetljiva na kritiku, potcjenjuju sebe i kojoj nedostaju socijalne i vještine komunikacije. Ovaj strah uglavnom biva provociran ruganjem od strane vršnjaka i/ili nastavnika. Kada ustane da odgovara, nastaje blokada. Dolazi potom do toga da dijete bježi sa časova i kada je potpuno spremno da odgovara, a dalje slijede loše ocjene, kazne i produbljivanje loših osjećanja.
Potrebno je raditi na motivaciji da dijete ostane u situaciji straha, a ne da je izbjegava, jer izbjegavanje produbljuje strah, dok suočavanje i postizanje uspjeha dovodi do redukovanja straha.
Od velike pomoći će im biti ohrabrivanje, isticanje i pohvala onoga što su dobro uradili. Na poređenje sa drugom djecom koja su uspješnija treba zaboraviti! Potrebno je i pomoći im da se koncentrišu na pitanje postavljanjem potpitanja, podsjećanjem kada se zbune, davanjem poruka ,,hajde zajedno ćemo mi to’’, ,,pomoći ću ti da se sjetiš’’.
Šta možemo da učinimo?
Prvo i osnovno je da se utvrdi uzrok straha, i u tome je djetetu potrebna pomoć odraslih. Moramo razumjeti njegova osjećanja, njegovu patnju i posmatrati ga kao ličnost, a ne samo kao učenika. Škola nikako ne smije biti jedina tema razgovora između roditelja i djece. Kada dođe iz škole nemojte ga s vrata pitati kako je bilo u školi i šta ima za domaći. Pitajte ga šta je danas bilo interesantno. Svaki trud treba pohvaliti, bez obzira na rezultat, i treba upamtiti da dijete uči za znanje, a ne za ocjenu! Djetetu ostavite dovoljno vremena i za igru.
Polazak u školu proslavite odlaskom u bioskop, na izlet ili na kolače. Nikako nemojte dijete plašiti, i slati mu poruke ,,vidjećeš ti kada kreneš u školu/u peti razred/u gimnaziju’’! Strah se neće riješiti kod kuće, izostajanjem će se samo produbiti. Ako dijete plače, dogovorite se sa učiteljem da nekoliko dana ide kraće u školu, recimo na prva dva časa, a vi budite ispred učionice, pa postepeno produžavajte vrijeme, uz planiranje sa djetetom. Na primjer, prije nego što krene u školu, zajedno isplanirajte cijeli školski dan, i pridržavajte se toga, dođite po dijete tačno kada ste se dogovorili.
Radite na tome da dijete izgradi samostalnost – da se samo oblači, vezuje pertle, usvoji higijenske navike. Kako bi se razvijalo samopouzdanje kod djece, dobro je da imaju određene obaveze u kući primjerene njihovom uzrastu. Šetajte sa djetetom od kuće do škole, zadržite se u školskom dvorištu, ako je dozvoljeno i uđite u školu kako bi dijete osetilo atmosferu. Pričajte sa njim o svojim školskim danima i lijepim iskustvima, ali i kako ste prevazišli neka loša iskustva. Dozvolite djetetu da samo odabere školski pribor, i često kupujte zajedno još po neku sitnicu za školu. Ritam spavanja i obroka postepeno prilagodite onom koji ga očekuje. Zajedno napravite kutiju za olovke. Podstičite druženje sa drugarima iz razreda, ali ne prisiljavajte dijete.
Ako očekujete da vaše dijete bude najbolje u startu, to može smanjiti njegovo samopouzdanje. Stalno kritikovanje će dovesti do toga da se povuče, zatvori i izgubi povjerenje u vas. Morate raditi i na tome da smanjite vlastiti stres i da vjerujete da će djetetu biti dobro u školi.
Sport je dobar način sticanja radnih navika i učenja nošenja sa neuspjehom, kao i funkcionisanja u grupi ako je riječ o grupnom sportu.
Moramo da pomognemo djetetu da zavoli školu i učitelja. U razredu je potrebno razvijati odnose povjerenja, uvažavanja različitosti, ravnopravnosti i sigurnosti, gdje svako dijete ima mogućnost da se dokaže kroz igru, rad i učenje. To djetetu dalje pomaže da razvije samopouzdanje i vjeruje u svoje sposobnosti. U tome će mu pomoći i uključivanje u razne nastavne i vannastavne aktivnosti, kroz koje će se bolje upoznavati i sa vršnjacima.
Čak i kada dijete ne prolazi kroz tešku adaptaciju, imajte u vidu da je dolazak u novu sredinu svakako velika promjena. Svakom djetetu je potrebna topla porodična atmosfera, bez frustracija i strahova, kako bi se fokusiralo na svoje obaveze.
Svaki podstrek i pohvala, što od strane roditelja, što od strane nastavnika, potkrepljenje su za ponovno suočavanje sa strahom, koji vremenom gubi na intenzitetu. To je ujedno i tehnika kognitivno-bihejvioralne terapije. Tehnike se kreću od preplavljivanja dražima koje izazivaju strah i napetost do postepenog izlaganja situacijama, što zavisi od same ličnosti djeteta. Djecu treba učiti da se suoče sa problemom umjesto da od njega bježe. Sa sticanjem samopouzdanja uporedo jačaju i socijalne vještine. Posebno su od značaja trening asertivnosti i učenje metoda relaksacije.
mr Anđela Zlatković, dipl.defektolog-specijalni pedagog
