Došlo vrijeme za priču o babi. Kako je odselila, dođe inspiracija ali sve se bojim, ponoviću se, zvučaću sama kao baba, ona senilna, što ponavlja svaki drugi dan jedno te isto. Ipak, ovo vam nisam nijednom spomenula, a jesam svašta do sad. Sjetila se jutros opet stare vještice, mudrijašice, političarke debele kože, ukratko – svoje drage babe.
(Ko nije čitao ranije priče, možda će ovaj uvod iz prvog teksta o babi da objasni neke stvari:
Samo da naglasim da je nikad nisam zvala “baka” već oduvijek baba. Ne bi joj ni stajalo to “baka”jer ona prava baba – priča previše, sve je zanima, odlično kuva ali ne zamara ljude oko sebe sa tim, samostalna (vidjećete kasnije šta mislim pod tim), prgava, ponekad i svadljiva, pije tablete za živce (kaže, ohlade joj se noge pa mora) ali pored svega toga prava je mudrijašica.)
Uglavnom, baba je često znala reći:
“Sine, taj brak, to nije ništa. Kažu da je brak kaca puna govana a odozgo med. Pojedeš med i ostanu govna. Bitna su djeca, zdravlje, da radiš i zaradiš, a sve ostalo bude i prođe.”
Ja to slušala od malena, pa mi uvijek jednako strašno zvučalo. Zar je to život!? Zar je to taj brak o kojem ti pričaju kao o nekoj neminovnosti? Pa neću ja to.
Gdje je tu romantika? A nije da sam romantična. Baba je to u korjenu sasjekla. Ma kakvom korjenu. U polenu dok je bila. Tučak zatukla, ni do zametka nije došlo.
Gdje je ono “ne budite ljubomorni jedno na drago, već na svoj brak”. Gdje ću na tu kacu biti ljubomorna?
Ništa mi se oko tog braka nije sviđalo. Ni-šta.
I ako moram da se udam, ja bih to negdje tamo oko pedesete ako je moguće ikako. Kad gravitacija odradi sve što treba odraditi, kad odživim malo Beverli Hilsa i ono što su mi televizija i lažovi obećali da brak i odnos jeste.
S tim ugrađenim stavom o tom braku-kaci, uđem u svoj brak i to prije pedesete očiju zamazanih medom.
Jest, brate. Lijepo je. Početak je. Ima meda, sve se lijepiš od njega. Kako vrijeme prolazi, ponekad proviri koje govance ali u odnosu na očekivanu punu kacu, to nije ništa. Nije ni bitno što ga vidiš, ne znaš ni čije je. Tvoje ili od onog drugog. Govno ko govno. Nije da je ljepše ako je tvoje.
I nije da ja imam nekog iskustva. Stvarno. Sedam godina nije bog zna šta. Svjesna sam ja toga. I nema veze ovaj tekst sa onom izvikanom kao kriznom sedmom godinom braka. (Ako ćemo pravo, ima veze sa običnim tvitom, doćemo i do toga). Da znate, vrijeme se skratilo i ubrzalo.
Što je nekad bila sedma, danas je četvrta godina, a naročito je krizna prva godina od rođenja djeteta. Tako da što se bračnog terena tiče, klizav je u svakom smislu.
Ali ono što me drži to je ta babina kaca. O, da.
Nije baba rekla: “Ćeri, divno će ti biti. Samo se udaj.”
Nije ni rekla: “Ti si najbolja na svijetu. Samo da još nađeš muža za sebe.”
Pogotovo nije rekla:”Lako je kad se udaš i dobiješ dijete.”
Nije baba luda. Baba me dobro zastrašila ali nije me ostavila na ledini. Bilo je tu i drugih poruka. Nemojte babu da mi dirate. Znala je šta govori. Sjetite se samo kako se svađala sa đedom a sa njim je dočekala preko 50 godina braka.
I na prvu, znam da ostavljam ovakav utisak:
Normalno. I ja bih tako. Ma šta tako, gore.
Ima dana kad bih radije šljunak iz rijeke izvlačila nego bila u braku, ali to je nekad i ne bi bilo drugačije ni da sam sama. To znam 100%.
Ipak, lično, naučno i radno iskustvo kažu: što manja očekivanja, to bolji brak.
Niko nije dužan da tebi uljepša dan. To je naša sopstvena odgovornost. I dok nije na štetu drugoga sve je ok.
Zbog babine škole, još uvijek očekujem to zlo od braka, ali nikako da dođe. Kažem vam, naleti nešto gadno i smrdljivo, ali je maleno i stvarno ništa ne znači. Nije uopšte tako strašno.
Mudrijašica jedna. Tačno je znala šta treba reći.
p.s. ovaj tekst ni u ludilu ne obuhvata nikakve oblike disfunkcionalnih odnosa, koji sadrže nasilje, alkoholizam, prećutanu nevjeru i ostale patologije. Govorim o jednom običnom, dosadnom braku iz ljubavi.
Napisala sjajna : caradara
