U želji da ispune visoka očekivanja svojih ambicioznih roditelja, neka će djeca ulagati veliki napor. Uz puno odricanja, potisnutih konflikata i straha od razočaranja, ona će kraju “očvrsnuti”. Ipak, bolja priprema za život, u kontekstu mentalnog zdravlja, bilo bi znanje o tome kako brinuti o sebi i drugim ljudima, te kako primiti i pružiti podršku… Kako na djecu djeluju prevelika očekivanja roditelja u vezi sa njihovim školskim uspjehom, pročitajte u nastavku.
Želja i motivacija za uspjehom mogu se spontano razvijati kada dijete ima dosta prostora i podrške da upoznaje sebe i svijet oko sebe. Pretjerana ambicioznost nije jedini, a posebno ne najbolji način da dijete “uspije u životu”.
Kad je riječ o školskom uspjehu djeteta, roditelji često nisu svjesni svoje tjeskobe ili visokih očekivanja, a tjeskobu je, na žalost, iznimno lako prebaciti na djecu.
Kod visokih očekivanja izgubimo iz vida dijete kao ljudsko biće gledajući u daljinu za rezultatima.
“Problem” je u tome što će mnoga djeca pokušati dati sve od sebe da usreće svoje roditelje, odnosno napraviti upravo kako su roditelji htjeli. Neka će u tome uspjeti – više ili manje.
No cijena ambicioznosti i perfekcionizma je previsoka, a cijenu čine potisnuti dijelovi sebe s kojima dijete nikada nije stupilo u kontakt, budući da nisu ni roditelj.
Dijelovi su to koji se pitaju: Kako je meni? Šta JA želim? Šta MENI ima smisla? Treba mi vremena da prebolim razvod roditelja i shvatim što se sa mnom dešava… i tako dalje.
OCJENE, POHVALE I KRITIKE NEMAJU VEZE S DJETETOVIM BIĆEM
Ambiciozni roditelji ne bi smjeli zaboraviti da je za većinu djece postizanje iznimnog uspjeha veliki napor i teret, uz puno ličnog odricanja, potisnutih konflikata i straha od razočaranja.
I ne – nije pametna logika da je to nužno dobro zato što će ih jak dril i slična iskustva sigurno očvrsnuti i pripremiti dalje za život.
Nešto će naučiti, istreniraće se, to je sigurno. Razviti ustrajnost i potisnuti cijeli svoj unutarnji život da postignu cilj.
No bolja priprema za život od toga je kontakt i podrška roditelja ili drugih važnih osoba u životu kada je djeci teško, kada su osamljena u školskom i životnom lavirintu i kada se suočavaju s činjenicom da se sve što oni jesu u školi često svodi na 1,2,3,4 i 5, pohvalu i kritiku.
Za dječju osamljenost, tugu, bespomoćnost, bol, prestrašenost, povrijeđenost i mnoge nedoumice, koje življenje u današnjem svijetu donosi, na žalost ponekad nedostaje vremena, volje, razumijevanja i živaca.
Mada je poruka uvijek “Tu sam za tebe”, teško je npr. sjediti s djetetom dok ono tuguje i proživljava gubitak. Sjediti i biti tu za njega bez požurivanja, potiskivanja osjećaja, uljepšavanja situacije i pokušaja da ga se razveseli. Pomoći mu da proživi i integrira manje ugodna životna iskustva.
Koliko to može biti teško zavisiće s jedne strane o tome kako se roditelji nose sa svojim manje ugodnim životnim iskustvima, a s druge strane i o tome kakvu ideju roditeljstva imaju.
Pritom, misli se na to mogu roditelji li dozvoliti da njihovo dijete bude tužno i nesretno ili su to zabranjene emocije.
Lakše, ali ne i pametnije je imati visoka očekivanja i natovariti dijete dodatnim aktivnostima.
RODITELJI, NAUČITE DIJETE DA SE PITA: “ŠTA JE MENI VAŽNO I ŠTA JA ŽELIM?”
Susrećem mnoge osobe koje su kao djeca i mladi dugo vremena neupitno ispunjavali roditeljska očekivanja, nikad ne pokazavši otpor.
Na kraju oni zaista i “očvrsnu”, a onda se najčešće u zreloj životnoj dobi dogodi krah.
Tek tada se pitaju – šta je MENI važno i što JA želim?
Sjeme dobrog i sretnog života – što svi roditelji žele svojoj djeci (i mnogi vjeruju da je zagarantovan ako osiguraju školovanje i dodatne aktivnosti) – počinje upravo bavljenjem ovim pitanjem od rane dobi.
To ne znači da će djeci biti ispunjene sve želje – jako je važno moći reći NE djetetu, kada tako osjećamo i mislimo.
To samo znači da dijete razvija osjećaj sopstva – da sam ja – ja, da je bitno, da ima mišljenje koje može izraziti i ne boji se toga, da ga ljudi koji su mu važni vide, čuju, razumiju, doživljavaju i saosjećaju s njim, što god da mu se događa u životu.
Kada na ovaj način brinemo o djetetu, ono tako počinje brinuti o sebi i prirodno uzvraća onim što je dobilo – razvija razumijevanje za druge.
Tako se gradi integritet i saosjećanje, nešto što nam je važno (barem tako na sve strane pričamo), nešto što je zapostavljeno u lovu na ocjene, upise, uspjehe i postignuća, pri čemu vjerujemo da gradimo “društvo znanja”.
Prije “društvo odsječenih od svojih unutarnjih iskustava”, pa se utapamo u tabletama, alkoholu, beskrajnom svijetu zabave ili ko šta već voli.
Autor: Dušanka Kosanović, psihologinja
Izvor: miss7mama.24sata.hr
