Jednu mamu je interesovalo kako objasniti tinejdžerima da skupa stvari i markirana odjeća i obuća ne određuju njihovu vrijednost.
Na američkom blogu quora.com možete postaviti pitanje iz koje god oblasti. U tom moru pitanja, nama je zapalo jedno za oko. A tiče se tinejdžera i toga kako objasniti tinejdžerima da materijalne vrijednosti ne određuju njihovu ličnu.
Jednu mamu je interesovalo kako da objasni svojoj djeci, tinejdžerima, da skupa i markirana odjeća i obuća ne određuje njihovu vrijednost.
Odgovor koji je dobila od mame koja ima dvoje djece je postao pravi hit, a mi vam ga prenosimo:
Evo, kako objasniti tinejdžerima…
„Vrlo lako! Kada sam ja to prolazila sa mojom djecom, kada su bili tinejdžeri, umorila sam se od toga da im objašnjavam to što si ti postavila u pitanju… Zato, sam problem prebacila NA NJIH.
Svake godine, na početku školske godine, tražim od njih da napišu spisak onoga što treba zamijeniti u njihovom garderoberu – od donjeg veša, preko kaputa, rančeva, patika, zimske opreme, čak i opreme za skijanje – sve!
Oni bi spisak odštampali i dali ga meni, a onda bih ga ja pregledala i označila šta smatram da je razumna cijena za svaki od pomenutih predmeta, a onda bismo napravili ukupan račun za svaki spisak (po djetetu).
Uvek je to bilo najmanje 500 dolara za zimsku sezonu, a malo manje za ljetnju.
… Ali tu dolazi genijalan mama-potez!
Izvadila sam debitnu karticu za oba djeteta, sa iznosom za koji sam smatrala da je fer i razuman, a obuhvata skoro sve na spisku.
Niste koristili do sada? Kartice se obično koriste oko tri godine, osigurane su, tako da i da je dijete izgubi, ne gubi novac, a možete provjeriti gde i na šta je potrošen novac preko aplikacije na telefonu.
Tako, dala sam im karticu i “Šoping pravila naše kuće”.
1. Morate da kupite sve što je na spisku
Morate da kupite sve što je na spisku koristeći samo iznos novca koji sam stavila na vaše kartice. Bez prekoračenja. (Želiš da potrošiš 300 dolara na patike? Ok, ali onda ćeš morati da nosiš staru jaknu, farmerke, dres sa flekom, stari donji veš u toku cijele godine. Život je sastavljen od izbora).
2. Ne smijete da kupite ništa što ne može da se nosi u školi
Ne smijete da kupite ništa što ne može da se nosi u školi jer krši dres kod škole (naravno, prethodno smo uradili dogovor i očekivanja oko stajlinga za izlazak, zabave, plažu. Samo sam štedljiva, nisam loša ili luda).
3. Cijena sa odjeće ili obuće se ne skida dok:
- ne vidim kako vam stoji
- odobrim to što ste kupili i
- morate kupovati samo u prodavnicama koje dozvoljavaju povratak robe, zamjenu ili refundaciju, u slučaju da vam nešto dobro ne stoji ili da je lošeg kvaliteta ili ako ja kažem da nije u redu iz bilo kog razloga.
A znate li koji je genijalan potez?
Ostale su im pare nakon kupovine svih stvari sa spiska?
MOGU IH ZADRŽATI! Potrošiti ili čuvati kao ušteđevinu, ostavljam njima da odluče!
Ovakvom organizacijom, pritisak oko vrijednosti novca je na njima. I kakav je rezultat?
Odjednom, patike koje koštaju 250 dolara (za djecu koja nisu sportisti), postaju tako nerazumne za kupiti čak i njima, kada mogu da uštede 200 dolara tako što će sebi kupiti neke savršeno dobre Najk patike recimo i za 50 dolara, a koje će sami odabrati…
Odjednom, moja djeca su postala odlični kupci, koji upoređuju cijene i ono šta dobijaju za određenu cijenu.
Nećete vjerovati da će vaša djeca, kada pretraže sve ponude na popustu, odlučiti da kupe recimo Adidas majicu za devet dolara umjesto da daju 29 za neku drugu kojoj je to puna cijena, pa još uz to skupljaju poene ili kupone za popust.
Ali, šta je najbolji dio za mene kao roditelja? Nikada više nije bilo: užasa, ljutnje, iscrpljenosti, frustracije, lupanja vrata, stresa…
I na kraju… Nema više užasnih diskusija i rasprava oko toga da nam novac ne pada sa neba, da svako živi sa budžetom kojim raspolaže, prepirki u stilu “Baš me briga šta majka tvog druga kupuje” ili objašnjenja da moramo ostati u okviru budžeta sa kojim raspolažemo da bismo mogli da radimo i neke druge zabavne stvari.
Stres oko ovih stvari je zauvijek nestao! Shvatili su to sa razumijevanjem, konačno!
Šoping je njima postao sport koji podrazumijeva da sami donose odluke, ali takođe da imaju kontrolu na njihovim dječjim karticama, kao i odlučnost da imaju sve što im je potrebno, samo sada i po prihvatljivoj cijeni, jer su motivisani novcem koji im ostaje.
Njihovi prijatelji i ne znaju razliku između kreditne kartice i debitne kartice, pa to je još jedna moja pobjeda!
I da, sada više ne govore: “Mama kupi mi…”, već “želim da kupim sebi nove minđuše…” i onda se potrude da to ostvare.
Bilo mi je jako zanimljivo da gledam djecu kako odlučuju o stvarima. O tome da mogu da imaju ranac koji će koristiti malo duže da bi sebi priuštili neke kvalitetnije stvari kao cipele od kože koje će takođe duže trajati…
Uz to postavljaju i pitanja kao “Mama, hoćemo ovo da kupimo mojim ili tvojim novcem”, a to se obično odnosi na stvari koje ne spadaju u odjeću i obuću, već na bioskop, knjigu i slično… ali poenta je u tome da su počeli da obraćaju pažnju na to kako i na šta troše novac. Sada razmišljaju prije nego što nešto požele ili kupe.
Naravno da ja plaćam bioskop ili porodični izlazak, ali je to opet pobjeda za mene kao roditelja.
Ovaj sistem funkcionisanja smo isprobali i za matursko veče.
Držali su se svog budžeta jer ako ga premaše onda moraju to da nadoknade od svoje uštede, džeparca ili zarade.
Kada sam počela da praktikujem ovu metodu, djeca su imala 4 i 14 godina i jedno i drugo su se odlično snašli. Takođe, moram napomenuti, da ove “jednokratne” kartice, kako ih volim nazvati, nisu vezane ni za jedan moj bankarski račun.”
Pa genijalno, zar ne?
NajboljaMamaNaSvetu/Moj pedijatar
Kako nastaju razmažene generacije – Da li je voljeti i vaspitavati dijete jedno te isto?
