Da li je roditeljska ljubav dovoljna da bi dijete izraslo u srećnu odraslu osobu? Šta se desilo sa generacijama Y i Z, rođenim između 1980-1994. i 1995-2005? Kako se dogodi da srećno dijete postane nesrećan tinejdžer? Pročitajte objašnjenje poznatog psihologa dr Zorana Milivojevića:
Da bi razvili socijalne vještine i suočili se s realnošću na pravi način, djeci ljubav nije dovoljna: roditelji moraju da ih disciplinuju i da se postave kao autoritet koji izgovara: „ne smiješ” i „moraš”.
Nove generacije su odrasle i neki od njih su počeli da dolaze na psihoterapiju zbog različitih problema. Kako veliki broj pripadnika određene generacije ima neke svoje zajedničke osobine, psihoterapeuti su počeli da primjećuju određene razlike u odnosu na klijente pripadnike starijih generacija.
U pitanju su dvije generacije „voljene dece”: generacija Ipsilon, u koju spadaju rođeni između 1980. i 1994, koji sada imaju između 26 i 40 godina, i pripadnici Zed generacije, poznatije kao Internet generacija, u koju spadaju rođeni između 1995. i 2005, koji sada imaju između 15 i 25 godina.
Problemi novih generacija
Psihoterapija se formirala kroz rad s „nevoljenom decom”, dakle s onima koji su bili pretjerano strogo vaspitavani, kojima prezahtjevni roditelji nisu pokazivali ljubav, kao i s onima koji su u djetinjstvu bili zanemarivani ili maltretirani.
Pojava novih klijenata koji su bili „voljena deca” je psihoterapeutima doneo nove izazove.
Jedan poznati američki psihoterapeut koji ima duži staž u radu s ljudima je metaforično izjavio: dok je ranije naš rad ličio na djelovanje sirćeta kojim se skida kamenac, sada više liči na djelovanje ljepila.
U čemu se razlikuju ove dve generacije „voljene djece”? Pripadnici Ipsilon generacije su često narcisoidni, egocentrični, s nerealno pozitivnom slikom o sebi, arogantni u komunikaciji, teže hedonizmu, bez radnih navika i stvarne želje da odrastu i preuzmu odgovornost za sebe i druge. Pripadnici Zed generacije su više pasivni, povučeni, zavisni od roditelja, okrenuti sadržajima na internetu, pogleda neprestano uprtih u ekrane njihovih „pametnih” telefona, tačnije u mini-kompjutere koje pogrešno nazivamo telefonima.
Pored šireg društvenog i ekonomskog konteksta, na formiranje određene generacije bitno utiče model roditeljskog vaspitanja kao i medijski sadržaji koji zapljuskuju umove djece i mladih ljudi.
Dok su pripadnici Ipsilon generacije zapravo razmažena djeca koja su odrasla kao žrtve popustljivog vaspitanja koje je nudilo ljubav, ali ne i disciplinu, pripadnike Zed generacije je najviše odredila pojava „pametnih” telefona koje su na ranom uzrastu „ugradili” u svoje ličnosti i tako se izložili pretjeranom uticaju sadržaja s interneta.
Koje probleme imaju ova nekada voljena djeca?
Pripadnici Ipsilon generacije ponijeli su iz svojih porodica doživljaj da su oni centar svijeta i tako nastavljaju, u većoj ili manjoj mjeri, da se ponašaju u spoljašnjem svijetu: u odnosima s prijateljima, partnerima, u radnom okruženju.
Uvijek su u pravu, ne priznaju greške, a dobronamijernu kritiku doživljavaju kao napad na njihove ličnosti.
Kako tokom vremena, uprkos svojim sposobnostima, a zbog nedostatka radnih navika, ne mogu da opravdaju svoju pretjerano pozitivnu sliku o sebi, krivce za neuspjeh nalaze u drugima.
Jedno istraživanje je pokazalo da 80 odsto njih ima za životni cilj da se obogati, a 50 procenata želi da postane poznata javna ličnost.
Pripadnici Zed generacije preplašeni su spoljašnjim svijetom, za koji su nepripremljeni. Osjećaju se sigurno u svojim porodicama, sa svijetom komuniciraju preko interneta i društvenih mreža.
Veoma su zabrinuti za sebe i svoje zdravlje, imaju lošu sliku o sebi, ali ne zato što ih roditelji ne hvale i ne podržavaju, već zato što se osjećaju neprihvaćenim od vršnjaka.
U emotivnom razvoju kasne tri godine.
U ovoj grupi je veoma izražena sklonost ka anksioznosti, depresivnosti, a ima i povećan rizik od samoubistava.
Postavljanje digitalnih granica
I u jednoj i u drugoj generaciji su fizički izgled i privlačnost osnovne vrijednosti. Razlog za to je što nemaju razvijene socijalne vještine i pasivno čekaju da drugi njima priđu. A kada se to ne dešava, krive svoj nedostatak magnetske „privlačnosti” i počinju da misle loše o sebi.
Šta roditelji mogu da zaključe iz ovoga?
Prvo, da ljubav nije dovoljna. Potrebno je dijete i disciplinovati, a to znači postaviti se kao autoritet koji izgovara: „ne smiješ!” i „moraš!”, i koji povremeno kažnjava.
Potrebno je postaviti „digitalne granice” i ograničiti vrijeme korišćenja digitalnih ekrana i interneta.
Potrebno je djetetu i mladoj osobi pomoći da razvije socijalne vještine i da ostvari doživljaj prihvaćenosti u grupi svojih vršnjaka.
Ne treba gledati samo kako se dijete osjeća, koliko je srećno i voljeno, već se treba podsjetiti da je cilj vaspitanja izgradnja samostalne i odgovorne odrasle osobe.
Dr Zoran Milivojević, psihoterapeut
Politika
ODNOS MAJKE I ĆERKE: Od ove veze zavisi u kakvu osobu će dijete izrasti!
Dr Nestorović objašnjava kako skidati visoku temperaturu i razlikovati viruse od bakterija
