Koliko puta vam se desilo da nakon jednog ili više čitanja znate lekciju bolje od vašeg djeteta? Ili da pišete sastave zato što vaše dijete jednostavno ne umije da piše? Ili ste dobili pet iz likovnog jer vaše dijete ne umije da crta, a sve što je zapravo bilo potrebno je donijeti završene radove na vrijeme?
Da li znate šta je NPU? Neidentifikovani problem sa učenjem. Rijetko kad je taj problem urođen, on se sam stvori. Odrasli, studenti i gimnazijalci znaju da kažu šta ih konkretno muči.
Kod djece, na vama, roditeljima je budete detektivi i da otkrijete šta je problem jer je to prvi korak ka njegovom rješevanju.
Sljedeći koraci su priznavanje i konkretizovanje, a što vršimo postavljanjem pitanja poput: KO, ŠTA, KAKO, ZAŠTO, KAD, KOLIKO i GDJE i tek onda pristupamo rješavanju.
U ovom tekstu bavimo se ulogom roditelja u djetetovom učenju i odgovaramo na pitanje KO treba da uči.
SITUACIJA 1
RODITELJ: (iscrpljen i nervozan nakon trećeg čitanja lekcije) I dobro, kako ti nije jasno? To je najlakše na svijetu! Ja razumijem. Što me tako gledaš? Opet ti ništa nije jasno?
DIJETE: (potišteno) Ne, sve mi je jasno.
SITUACIJA 2
RODITELJ: I onda uradiš, to, to i to i… eto rješenja. (uz mahanje olovkom i pokazivanje)
DIJETE: Aha… A možeš li da mi pomogneš i oko ovoga? I oko ovoga ovde. Znaš, baš je teško. (misli: Jao, sad će mama da mi odradi cijeli domaći. Što sam je prešao!)
Kako djeca da nauče da sama rade domaću zadaću – 10 ZLATNIH PRAVILA za roditelje!
Prvo pitanje kojim ćemo započeti našu malu porodičnu dramu oko učenja je KO je taj ko zapravo treba da uči. Neki roditelji naprave grešku vrlo rano i počinju da uče sa svojom djecom, da bi na kraju učili umjesto njih.
Koliko puta vam se desilo da nakon jednog ili više čitanja znate lekciju bolje od vašeg djeteta? Ili da pišete sastave zato što vaše dijete jednostavno ne umije da piše? Ili ste dobili pet iz likovnog jer vaše dijete ne umije da crta, a sve što je zapravo bilo potrebno je donijeti završene radove na vrijeme?
Nemojte učiti SA vašim djetetom. Niste jednaki. Ono što dijete uči, vi već znate. Vaše kognitivne sposobnosti su na daleko višem nivou i učeći SA vama, ili uvodite neku grotesknu pseudojednakost koja ni ne treba da bude tu ili gušite djetetovu samostalnost i sprječavate ga da se uopšte potrudi.
U prvom slučaju, može doći do ozbiljnog problema. Dijete može da se demotiviše jer nije u stanju da isprati vaš tempo, kao što se demotiviše kad ne može da isprati drugare u nečemu. I tako svaki put kad krene da uči.
Koliko pritom pokazujete znakove nestrpljenja jer trošite svoje vrijeme na tuđ domaći i kritikujete djetetove mentalne sposobnosti, to može i te kako uticati na djetetovo samopouzdanje. Komentare poput glup, lijen, nesposoban, loš… dijete tumači kao eksternu potvrdu svog identita. Počinje i da se ponaša na određen način, jer misli da je takvo.
I šta onda malo dijete radi pred velikim roditeljem kada uči sa njim? Povlači se. Negativna osjećanja koja dobija od vaših počinje da vezuje za učenje i radi sve što može da bi ih izbjeglo. Posljedično izbjegava i učenje.
U drugom slučaju, dijete sa kojim roditelj stalno uči nema osjećanja zadovoljstva, ponosa i samodovoljnosti jer nešto uradilo samo. Nema ni šanse da spozna ta osjećanja zato što mu roditelj daje gotova rješenja.
Takvo dijete satisfakciju pri učenju će prije dobiti kada vas „pređe“ da uradite nešto umjesto njega, jer je riješilo svoj problem na lakši način. Ako se navikne na takav sistem (ne)rada, to dijete će dalje tražiti prečice ili asistenciju u svakoj prilici jer je fokusirano na izbjegavanje napora.
Dr Ranko Rajović: “Dječja dosada čini trećinu svih problema u roditeljskom vaspitanju”
Neće ni pokušavati da uči samostalno, jer će smatrati da će uvijek tu neko ko će to raditi umjesto njega. To može da se odrazi i na druge sfere života i da dijete postane mali diktator koji vam konstantno delegira. I naravno, nema samostalnu motivaciju za učenje.
I šta može da se uradi po tom pitanju?
Za početak preispitajte koliko učestvujete u djetetovom učenju. To je njegov/njen, ne vaš posao. Vi ste svoju školu završili. Ne treba da zapostavljate svoje obaveze jer vaše dijete po ko zna koji put nije obavilo svoje.
Dijete imate da biste uživali u njemu, ali niste njegov gospodar, niti njegov sluga. Toga treba da budete svjesni kako vi, tako i ono samo. Vaša uloga u njegovom životu mijenjaće se sa njegovim razvojem jer će mu u različitim periodima biti potrebni drugačiji pristupi.
Prema Aleksandri Jovanović Mađar, period internih autoriteta, roditelja i nastavnika, završava se sa dvanaestom godinom života. Nakon dvanaeste godine, djetetu je bitnije mišljenje vršnjaka od mišljenja roditelja i svoje uzore traži izvan svog neposrednog okruženja.
Ta teorija se poprilično poklapa sa Kolbergovim i Pijažeovim stadijumima moralnog i kognitivnog razvoja. Do desete godine, dijete svijet vidi crno-bijelo, nema istu sposobnost apstraktnog mišljenja kao i odrasli, pa pravila shvata kao neku vrstu univerzalnih „božijih zapovijesti“.
Posljedično, vi ste za njega „bog“ u svim oblastima, pa i u učenju. Kakav ćete bog biti, to je na vama. Ono što mi preporučujemo je deus ex machina pristup, odnosno pristup Boga iz mašine.
Bog iz mašine se pojavljuje u posljednjem trenutku, u trenutku kada nema drugog rješenja i pruža svoju pomoć nakon što je heroj isprobao sve što je mogao.
On ne rješava heroju problem, nego ga navodi na rješenje ili mu pruža sredstvo za rješavanje problema.
I to je ono što treba da uradite. Da date djetetu da nešto isproba samo, prije nego što mu pomognete da dođe do rješenja. Cilj djeteta je da dođe do rješenja, a vaš cilj je da dijete usvoji sam proces.
Da bi dijete bilo motivisano da radi, obratite pažnju na još jednu stvar – pohvale i nagrade. Koliko i zbog čega hvalite svoje dijete?
Pohvala kao podstrek ne treba da bude prečesta, inače gubi na značaju; ako se dijete nagrađuje za sve što uradi, neće željeti da samostalno uradi nešto osim ako nije sigurno da slijedi nagrada.
Usmjeravanje pohvala je čak i bitnije nego njihov broj. Kada hvalite dijete, možete hvaliti njegovu ličnost, ono što je uradilo (rezultat), ali i za način na koji je došlo do uspjeha (proces).
Kada hvalite djetetovu ličnost podstičete razvoj željene osobine, usađujete to u njegov identitet.
Dijete počinje da smatra da treba biti dobar, pametan i vrijedan. Pohvalom rezultata podstičete samovrjednovanje i dijete dobija potvrdu da je onakvo kakvo želi da bude. Tu, međutim, ne treba stati.
Ukoliko pohvalite samo rezultat, ne vidite proces iza njega koji treba njegovati. Treba, prije svega, da pohvalite trud koji je dijete uložilo da dođe do samog rezultata. Time podstičete željeno ponašanje. Ako ne pohvalite i trud, dijete će tražiti prečicu jer svako dijete želi da dobije dobru ocjenu, ali ne želi svako dijete da uči za nju. A ako ono ne želi, ne radite to umjesto njega.
Kao što bi rekao Duško Radović: „Ako riješite sve probleme svoje djece, ona neće imati drugih problema sem vas.”
Autor: Jelena Ralčić, trener u Školi intelektualnih veština
Moj pedijatar
Spriječite pojavu deformiteta kod djece: Kako odabrati odgovarajući školski ranac
