“Nemojte biti najbolji! Nemojte biti vukovci i nemojte biti najbolji, već budite to što jeste. Vi imate kvalitete.
Dozvolite da ne budete apsolutno pravedni.
I nemojte biti najbolji roditelj, budite čovjek normalan.”
Profesor Svetomir Bojanin, dječji psihijatar, poznat je široj javnosti kao autor knjige “Škola kao bolest” u kojoj je prvi argumentovano otvorio bolna pitanja neprikladnog odnosa savremene škole prema mentalnom zdravlju djece i omladine koja ih pohađa.
Kasnije u knjizi “Tajna škole”, kao odgovor na prethodno postavljena pitanja, predstavlja široj javnosti model – školu kakva bi ona trebalo da bude, kao i cjelovitu analizu stanja u savremenom, prije svega domaćem, školstvu.
Ostao je aktivan i nakon završetka radnog vijeka na Beogradskom univerzitetu i Institu za mentalno zdravlje u Beogradu, pa je u posljednjih nekoliko godina objavljeno više njegovih knjiga, a zapaženi su i njegovi javni nastupi.
Prenosimo intervju kojim je doktor objasnio svoje viđenje relacije odnosa roditelja i dece.
- Profesore, kako vas je ponašanje vaših roditelja prema vama definisalo kao roditelja?
Dok sam došao do uloge roditelja prošlo je 36 godina. Bio sam sav pometen od svih tih psihijatrijskih teorija koje su besmislene uglavnom, pa sam se jedva izvukao od svih tih “Frojdova i Jungova” i trebalo mi je vrijeme, a sve je to uticalo na moj odnos sa djetetom.
Imao sam neki strah da moram stalno da učim i radim i da drugo ništa ne znam… I ja sam štošta učio, ali nisam primjenjivao, živio sam kako su moji živjeli, živio sam po imitaciji mog oca i majke.
Treba se čuvati četiri stvari: Djeci ne treba davati ništa previše, niti ništa prebrzo, ništa što ona ne vole i što ne razumiju.
Kad god me pozovu da držim predavanje i da poučavam nekog kako se ponašati sa djecom ili rješavati psihijatrijske probleme, uvijek sam u strahu od dvije velike opasnosti.
Od jedne neistine da je život već prošao i da kada nešto ne ide treba pogledati knjige starostavne da vidimo kako bi to riješili. Malo mi je u tim knjigama “starostavnim” o “staroistinama”, ali i o ostalim istinama.
Druga opasnost je da se povedem za tim da je novo samim tim što je novo i vrijedno. Niko ne istražuje ono što je jedino moguće, tj. istinu o životu.
Istina o životu je ono što smo i pričali “Upoznaj samoga sebe”. Povremeno sijevnu istine o životu, znamo i sretnemo ih, ali ih ne koristimo.
Uzmimo na primer Komenskog. On je bio značajan vladika u Husitskoj državi u 17. veku. Habzburgovci rasele Čehe po Evropi. U Holandiji su, recimo, imali veliku koloniju. I taj vladika češki obilazi koloniju i vidi da se djeca gube, da se narod gubi u svom identitetu u svojim osnovnim kulturološkim obrascima.
I tada pokušava da napravi tzv. pansofiju (svemudrost) kojoj će da uči djecu češku, da se djeca drže ljudskog u tom svom civilizacijskom napredovanju. Ta knjiga je napisana 1628. godine za učitelje Čehe, da spasavaju identitet češkog naroda koji je u rasijanju.
A onda je to ispalo toliko sjajno da se 1638. prevodi na latinski i to postane velika didaktika koja se i danas studira.
Tu imate naravno opterećenje vremena, ali on je dao nekoliko fantastičnih stvari. Rekao je da djeci ne treba davati ništa previše, niti ništa prebrzo, da bi naučili. Ništa što ona ne vole i što ne razumiju. I kada neko ne zna ta pravila onda on pada na ispitu učiteljskom, na pedagogiji…
I kad taj pedagog danas dođe u školu niko ga više ne pita šta je sa tim, nemoj previše, nemoj previše, vidi šta djeca vole i vidi da li to mogu njihove godine.
To više niko ne zahtijeva pa sam čak i čuo prije neki dan kako neki profesor iz srednje škole kaže kako je odzvonilo Komenskom. Ne da nije odzvonilo, nego se Komenski još nije ni rodio! Nije to što je novo odmah i dobro, nego je dobro ono što je dobro. Istina je to što je istina, bilo Sokratova istina, bilo istina Komenskog.
Upoznaj samoga sebe. Ta Sokratova tvrdnja i danas je posljednja istina koju znamo o čovjeku.
Upoznati sebe, dakle, pa onda ući u ulogu tate ili mame.
- U današnje vrijeme u ponudi je na hiljade pravaca roditeljstva, od kojih onima koji tek stupaju na taj put, može samo da bude loše. Kako da budemo sigurni da postupamo ispravno, naravno prvo kao roditelji, a onda i u ostalim sferama života?
Jednog dana, jednom čovjeku, ne znamo kako i zašto, došlo je da uzme u ruke dlijeto i čekić, i u kamen ureže: “Upoznaj samog sebe”. Upoznaj samog sebe – ja sam doživio kao nekakakv usklik. I sad ima taj razgovor sa sinom, njegovim sinom.
On nije uzeo prut, pa da tog adolescenta uči redu. I nije mu rekao: “Ja sam tvoj tata i ja znam kako treba živjeti, mene treba da slušaš”. I nije se bavio autoritetom niti autoritarnošću, nego je jednostavno pričao sa njim o životu.
Onda su naišli na temu da pričaju kakvi sve ljudi postoje. Ima svakojakih ljudi, ali ima i dobrih ljudi. Ti dobri ljudi, po čemu su oni dobri? Po čemu je pošten čovjek pošten? Pa pošten čovjek je po tome pošten zato što vraća dugove. Ono što duguje on vrati na vrijeme.
Prema tome, zaključak bi bio da čovjek nosi u sebi vrlinu koja mu je data, mogućnost vrline, i ako se ponaša tako da se njegova vrlina poklapa sa onim što on radi, on je zadovoljan i srećan. Ako se ne poklapa vrlina sa onim što on radi, tu počinje zlo, konflikti, nesreća.
Ta Sokratova tvrdnja i danas je posljednja istina koju znamo o čovjeku.
I sada imate priču – ljudi koji svako u svojoj ruci drži po kamen, bludnica koju treba kamenovati i Hristos, i čekaju da se zadovolji pravda. On kaže da prvi baci ko je bez grijeha. I oni spuštaju kamenje, razišli se, i on ostaje sa onom ženom. A ona kaže: “Šta sad da radim”. A On kaže: “Idi i ne griješi više.”
Ni grmljavine, ni smrti, ni partijske kazne, ništa od zla koje mi svaki dan vidimo u našim nadmudrivanjima i poslovima. Šta se tu događa, šta je to s tim: idi bez grijeha.
On nama govori u stvari da mi treba da smo stalno na osmatračnici. Da li ovo što ja vama govorim ide iz moje neke sujete, da se pokažem pametnim, ili iz toga da se nađemo nekako u dogovoru o životu o onom što pričamo.
Da li mi razgovaramo sa drugima da bi nešto čuli što ne znamo ili nismo znali, da li mi idemo u dijalog iz ravnoteže i da tu ravnotežu podignemo na viši nivo, ili idemo da mu dokažemo da sam ja u pravu.
I ostalo je to da upoznamo sebe, da spoznamo šta osjećamo, šta smo, i ako iz te pozicije budemo mame i tate onda je sve u redu.
Izvor: Moj pedijatar
