Ja nekada…
Već srijeda?
Prevrćem po imeniku, Fejsu, mobilnom telefonu, ubijeđena da ću i ovog vikenda imati savršenu ekipu za lagani petak i groznicu subotnje večeri…
Kako da propustim i ovaj vikend? Gazim najbolje godine baš tako kako mi iste nalažu i ne kapiram kako neko ikako može da se odrekne svojih raspjevanih dvadesetih.
Guram vojnički. I strategija mi je do jaja.
Lijeva, desna, jen, dva… pa u krug, pa digni ruke, pa glasno u refren.
Pa ponovi…
I uvijek imam super ekipu, što mi dozvoljava da poludim taman toliko da u ponedjeljak stanem…
Do sljedeće srijede, kad ponovo počinjem krug srećnog života.
Svaka meni čast.
I nekako uvijek znam u koga da se zaljubim, pa da mi taj slomi srce, pa da me svaka pjesma gađa. Zato sam uvijek raspjevana, borim se sa emocijom stojički. I bukvalno. I davim je pivom, jer kažu da pivo nije za damice. Zbunjujem dušu, ali bar se želudac ne buni. Odlična kombinacija.
Zato mi petak nije radni dan. Iako odlazim na posao, kucam karticu i završavam sve što treba.
Samo petkom muziku puštam još glasnije.
Cjelodnevne pripreme, da ne omanem u presudnom trenutku.
Hit parada.
Dok ritam vozi, a i ja sa njim.
I neki on, moj famozni on, uvek pogrešan on, koji zapravo postoji zbog petka i subote…
To je ono… sorry, mnogo radim, ja sam gospodar svog vremena, ti mi ga sjebavaš samo vikendom… Al to uradiš za medalju, pa ti se stalno vraćam.
Nebulozno žensko. Ta sam.
Al opet petak otkotrljam redovno.
Subota je dan za iznenađenja.
Tu sam na pola pijana, na pola zaljubljena, uvek malko razočarana…al nikako toliko da odustanem…
Jer i da hoću, nedjeljom se regenerišem, podsjećam i osjećam… njega u svojoj glavi ili na jastuku, sa sve onom pričom koliko sam divna i kako nikako da mi nađe pravo mjesto u životu…
Džaba mi škole i Vukove diplome, kad sam jebeni vikend ponavljač i nikako da stignem do poente…
Al opet, dvadesete gazim i jebeš poentu ako ista ne boli…
Jedino ako boli izvlačiš pouku za sljedeći put, ali avaj… To ću tek kasnije shvatiti.
Sad ne mogu. Muzika je toliko glasna da ne čujem svoje misli. I on je tu, da me dodatno zbuni.
Do sljedećeg petka…
Ja sada…
Petak veče.
Ne razlikuje se mnogo od ostalih dana.
Osim što sutra ne radim pa ne moram da navijam sat.
Ali svakako ću da se probudim rano.
Odnosno, probudiće me.
Što i nije loše.
Stići ću da uradim sve što danima opravdano razvlačim.
To je ona stara priča kako se zaposlena mama najviše umori vikendom.
A mislila sam da lažu.
Izvinjavam se. Više miliona puta.
Petak veče je jedno umorno veče jer mu je brzi dan petak udario tempo.
Zato mogu jedino da kočim i parkiram ako mislim da subota bude makar malo drugačija.
Ali ne žalim se.
Samo me i dalje izluđuju komentari najviše dragih ljudi, kojima sam, očigledno bila draža pre par godina.
Kada nisam imala prirodni budilnik i najveće opravdanje da ukočim.
E baš ti dragi ljudi će vam se, provjereno popeti na glavu pričama kako ste se promijenili, kako vas više ne prepoznaju, kako oni ne mogu da shvate i bla bla bla, bla bla bla…
Ali ja to doživljavam ko sinčetov plač prve godine života. Naporno do bola, nepodnošljivo, ali proći će…
Ako ne sada, onda kad dragi ljudi i sami postanu roditelji.
E onda ću ja njima da se penjem na glavu.
Sad ih puštam da me manje vole, i slušam priče o izlascima i vatanjima po mraku, potpuno ponosna što znam osećaj…i rado ga se sjećam.
I to mi je potpuno kul.
Pozdravila sam se na vreme sa veselim konobarima, pričljivim taksistima, pogrešnim frajerima, pa mi sada subota izgleda još bolje.
I ko kaže da sam prestala da đuskam, pijem i hvatam korake.
E moj bato…
Žurka je tamo gdje si ti, a meni je moja dnevna soba trenutno sasvim dovoljna.
Uspavam sinče, poljubim za laku noć, uzmem onu čašu za vino, napunim je kiselom vodom, gurnem sluške, uključim mp4 i zezanje kreće…
I što je još bolje, sviraju se samo pjesme koje volim, nisam u potpeticama koje mi kidaju listove, ne moram poslije da skidam šminku, ako mi se piški nema redova i najrazličitijih primjeraka ženskog roda u istom, da me smore svojim postojanjem.
Jok.
A što je najbolje, nema ni pogrešnog njega, zbog koga bi po milioniti put glumila budalu i trudila se i borila se i voljela i kidala i cimala i…
Kakav samosvrš nad sopstvenom sudbinom.
Djevojko, ženo, kevo, kraljice.
Najbolji znaju kad se žurka napušta.
Show must go on, ali ako si ti taj Show, onda je lokacija nebitna.
I dezedorans je mikrofon, i ja sam Lepa Brena i pesma opet pogađa, ali ja sada znam da uzvratim udarac.
Imam i zbog koga.
Suboto, aj laku noć, i sutra rano ustajem…
***
Odlomak iz knjige Mama ipak zna najbolje
Autor: Vesna Zakonović Arežina, kevazakon
