Ne pentraj se – pašćeš, ne trči – oznojićeš se, ne jedi sa poda – razbolićeš se…
Igrali smo lastiš, između dvije vatre, Eberečke ebertučke… U tim igrama gdje se „samo“ skače, razvija se motorika, inteligencija, socijalne vještine, upoznavanje sa nepisanim, ali neophodnim pravilima ponašanja, spontano poštovanje tih pravila, prepoznavanje autoriteta, njihova zaštita prema nama, a naša zaštita mlađih i slabijih…
Možda sa ove distance djeluje idealizovano, ali tako je bilo, daleko od savršenog, ali baš tako…
Trenerke su nam bile od trave zelene na koljenima, masovno ušivane, štopane, prelijepljene zakrpama, ni jedna nije čitava ostala duže od nekoliko dana, jer je svaka iskusila penjanje na drvo, a često i padanja sa istih. I mogu reći da smo dobro bili izverzirani u padanju, jer smo često padali, i pad nije bio ni sramota, ni poraz, niti išta što okupira pažnju, pad je značio isključivo situaciju iz koje se diže.
Druga su vremena, ne nužno lošija, djeca se igraju drugačijih igara, drugačije komuniciraju. A mi koji smo odrasli na slobodi kretanja, poštujući jasna kućna i jasna ulična pravila, postadosmo neka čudna bića, iz ideje da budemo najbolji roditelji, dišemo djeci za vratom, kontrolišemo svaki postupak.
Svako dovođenje u potencijalnu opasnost se srčano osuđuje, uz nabrajanje spektra strahova, od slomićeš se, razbolićeš se, preznojićeš se…
Svi svojoj djeci želimo najbolje. Ali šta im zaista činimo kada ih učimo da se kreću isključivo u sigurnoj zoni?
Sebi činimo da nam je lakše jer su nam djeca sigurna. Sebi smo dobri roditelji jer smo omogućili sigurnost djetetu. Stavljamo ih pod „stakleno zvono“, sterilnu situaciju u kojoj nema padanja, skakanja, eksperimentisanja, pomjeranja granica vještina i sposobnosti.
Još je Maslov (Abraham Maslov) govorio o hijerarhiji motiva i potrebu za sigurnošću je naveo odmah nakon egzistencijalnih potreba za hranom, vodom, vazduhom, snom i seksom. I neminovno je da nam je osjećaj ušuškane sigurnosti važan, ali nekako smo megalomanski generalizovali sigurnost sa odsustvom izazova, pokušaja, truda, napretka.
Djeci želimo omogućiti sigurnost, a izolovanjem i isključivanjem iz životnih situacija u kojima uči da je pad dio života, iza kog slijedi ustajanje, postižemo trenutnu sigurnost dok je dijete pod kontrolom, ali osujećujemo razvoj snalaženja u životnim situacijama, osujećujemo razvoj motorike, socijalne i emocionalne inteligencije.
Osujećujemo i razvoj samopouzdanja i samovrednovanja. Jer se ono gradi tako što postižemo ono što nam u startu djeluje nemoguće. Taj osjećaj zadovoljstva postignutog za dijete, a i za svako biće je nezamjenjiv.
Zato pustite djecu da skaču, pentraju se, veru, padaju, povređuju se, puhnu u ranu, stave bokvicu i nastave dalje…
Irena Spasojević, dipl. psiholog
animamea.bl@gmail.com
irena.spasojevic@appi.ba
