Sigurnost djece na internetu je tema o kojoj se ovih dana mnogo govori, zahvaljujući kampanji #MislišDaZnaš koju organizacija Save the Children provodi u BiH i Srbiji.
Kada je u pitanju internetsko nasilje i zloupotreba djece putem Interneta, osoba koja je najupućenija u ovo područje je Elmedin Muratbegović, profesor na fakultetu za Kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije u Sarajevu.
“Ako sagledate sve slučajeve nasilja nad djecom i među djecom, pa i one najtragičnije, vidjet ćete da u etiologiji, u samom uzroku, najčešće dolazite do nekog telefona, poruke ili slike, nečega što uznemiri dijete koje se osjeća bespomoćno, ne zna kome prijaviti i često završi fatalno. Nažalost, u BiH smo imali priliku vidjeti da to može završiti i samoubistvom. Prevalenca slučajeva nasilja nad djecom i među djecom danas je značajno prisutna u digitalnom okruženju. Tome doprinosi i neznanje roditelja, nepostojanje bontona, nepostojanje autoriteta među odraslima gdje djeca dominiraju. Provođenje mnogo vremena uz tehnologije uz nemogućnost formalne reakcije ostavlja prostor najmlađima i njihovoj znatiželji”, upozorava profesor Muratbegović na početku razgovora.
Mladi misle da “undo” postoji i u stvarnom životu
- Jedan od faktora koji doprinosi internetskom nasilju je i porast stepena agresije u društvu u posljednjih dvadesetak godina, potaknut brojnim faktorima:
„Mislim da je internet učinio ljude nestrpljivima. Nekada smo lektiru čitali mjesec dana i pisali petnaest, a danas je dječaci i djevojčice dobijaju desnim klikom za dvije minute. Traži se sad, odmah i ovdje. Agresivnost je takva da oni traže ‘undo’ i u životu, misle da je moguće vraćati poteze unazad i tako ispravljati greške. To je simbolika novih generacija. Oni od nas odraslih vide tu nekažnjenu agresivnost i mi nekada neopravdano od mladih očekujemo da budu dobri, a dajemo im loš primjer. Internet je ovome doprinio i kroz svoju anonimnost, kroz mogućnost da možeš reći svoje mišljenje, a da ne budeš označen. To daje priliku da se iskažu i onima koji se nikada ne bi mogli izraziti u ordinarnom smislu. Tu škola mora odigrati strašnu ulogu”, tvrdi profesor, koji je jedan od stručnjaka u timu za uvođenje oblasti sigurnosti djece na internetu u školske programe.
“Ako smo se odlučili da djecu u petoj godini pošaljemo u školu, dajte da ih tamo dočeka znanje koje im zaista treba. Nedopustivo je da u osnovnoškolskom sistemu nemamo adekvatnu tematsku reakciju na probleme nasilja nad djecom. Grooming, sexting, cyber bullyng, lifestream – to su stvari koje oni svakodnevno mogu konzumirati ili postati žrtve. Mi za početak trebamo prevesti ove izraze, jer se radi o inkriminacijama, vrstama krivičnih djela, na štetu djece u ovom slučaju. Naša razredna nastava, učiteljice i učitelji, trebalo bi da se edukuju u skladu sa savremenim potrebama. Takođe, mislim da još uvijek imamo perfektne nastavnike informatike, ali da se i oni sami smiju zastarjelim školskim programima koje moraju da predaju, jer smo davno odmakli od toga”.
“Bilo je slučajeva da se nude razni poslovi, od avionskih agencija, usluga konobarisanja u visoko elitnim klubovima, pa sve do sportskih ugovora lažnih menadžera – to su samo neki od načina na koje je moguće namamiti dijete i ostvariti korist”.
- Kada je u pitanju sigurno korištenje interneta, uloga roditelja je nezamjenjiva. Koliko su roditelji danas svjesni ove tvrdnje, profesor Muratbegović kaže:
“Velika opasnost leži u tome što dijete ne vidi autoritet među odraslima – znači moraš neke stvari znati bolje do njih da bi te saslušalo. Roditelji moraju znati šta interesuje njihovo dijete, jer je to dio savremenog bontona. Mi djecu ne možemo vratiti na ‘sistem kočije’ ako traže svoj ferari u životu. Najgore što možemo uraditi je zabraniti im internet i telefone, i na nivou odgoja to je potpuno pogrešan korak. Mislim da moramo ono čime se dijete zanima. Dijete je ‘na internetu’ jer za to ima interes, čuje nešto što ga zanima, tu stvara svoje idole, jutubere, pjevače, fudbalere. Djeca su vrlo praktična, ona danas žele što lakše i brže stići do svog cilja”, upozorava stručnjak.
Ponašanje roditelja na društvenim mrežama može dovesti do posljedica
- Često su i roditelji „ovisni“ o društvenim mrežama i svoje slobodno vrijeme provode uz telefone umjesto sa svojom djecom. Kakvu to poruku oni šalju, pitamo?
“Odrasli će, zavisno od nivoa obrazovanja, naći svoje opravdanje za gledanje u telefon. Mislim da je to cijena mlade demokratije i jeftinih i dostupnih tehnologija. Lijepo je da i ljudi s osnovnom školom imaju Facebook profile, ali Facebook ima svoj bonton, svoja pravila. Na kraju krajeva – ljudi sve prate putem telefona: recepte, vremensku prognozu i plaćaju račune. Mi smo na površini od 5×8 cm dobili cijeli život. Ne mogu se opredijeliti za totalnu osudu društvenih mreža. Potrebno je kroz neke nove vidove samosvjesnosti vratiti mjeru, postići inkluziju roditelja u dječije živote, podizati standarde, vraćati vrijeme zajedništva”.
- Pitali smo ovog stručnjaka za sigurnost na internetu kako tumači čestu pojavu da mnogi roditelji svojoj djeci otvaraju naloge na Facebooku, bez obzira na to što postoji dobno ograničenje od 13 godina, ili postavljaju slike svoje djece, nekad i u neprimjerenim pozama.
“Mislim da bi bilo neophodno pokazati slučajeve gdje je upravo to ‘reklamiranje fotografijama’ svoje porodice dovelo do posljedica. Da li to da smo objavili sliku iz Zaostroga, a sutra nam obili stan. Ili smo objavili sliku kćerke u haljini na bretelice, a da je poslije vrbovana i postala žrtva trgovine ljudima. Ima takvih slučajeva i ja znam za njih. Onaj ko je s druge strane često ima svoje interese i metode da pristupi nekoj osobi kojoj, evidentno, nedostaje odgoja ili roditeljske pažnje”, kaže profesor.
“Nažalost, mi u BiH nemamo kapacitete službi za sprovođenje zakona koji bi se specijalizovali za cyber kriminal uopšte, a tek onda subspecijalizaciju za rad s djecom. Mi smo, nažalost, daleko od toga, ali me raduje da vidim da u nekim dijelovima BiH se polako otvaraju odjeljenja. Recimo, u RS-u imamo odjel za visoko-tehnološki kriminalitet, gdje rade inženjeri sa specijalizacijom iz kriminalistike, što daje dobre rezultate. U Federalnom MUP-u imamo nekoliko vrhunskih pojedinaca, ali to je nedovoljno za državu sa četiri miliona stanovnika, gdje mjesto vršenja krivične radnje je, zapravo, cijeli svijet. Bojim se da su naše službe još uvijek više okrenute ka džepnim krađama, nego ka krađi profila i lažnom predstavljanju što ostavlja velike posljedice”, upozorava profesor.
- Na kraju razgovora, pitamo šta Fakultet za kriminologiju i ekvivalentne visoke škole u BiH mogu ponuditi u tom smislu?
“Prvenstveno specijalizaciju za profesore informatike, čak i za nastavnike razredne nastave. Mi smo nedavno sklopili sporazum s Microsoftom za studije u digitalnoj forenzici. Tu se radi o istraživanju tragova u digitalnom okruženju, ali je veliki dio toga zaštita djece u digitalnom okruženju. Mislim da svojim kapacitetima možemo ponuditi jednu vrlo konkretnu edukaciju na nivou specijalističkog studija za koncept cjeloživotnog učenja, da bismo podigli nivo spoznaje o tim problemima za one koji bi to dalje trebali prenositi na djecu”, zaključuje profesor Muratbegović, jedan od najvećih stručnjaka u BiH za zaštitu djece od nasilja na internetu.
Više o ovoj temi potražite na hashtagu #MislišDaZnaš
Izvor: www.radiosarajevo.ba
