Da li se rađamo kao tabula rasa koja tek čeka da bude ispisana ili smo od samog rođenja genetski programirani i zakalupljeni naslijeđenim obrascima, pitanje je koje se u raznim oblicima od davnina postavljalo.
Čak i danas, debata “nature versus nurture” čini se da nije ništa manje aktuelna. Poznati engleski filozof, Džon Lok, rekao bi da je iskustvo ono što nas formira, dok je recimo Platon smatrao da je sve znanje prisutno na samom rođenju, a procesom učenja mi se zapravo samo prisjećamo znanja koje već posjedujemo.
Pitanje ko je više u pravu je besmisleno jer jednostavnog odgovora naravno nema.
Već pogledom na jednojajčane blizance postaje nam jasna neprikosnovena uloga genetike u formiranju organizma, njegovih predispozicija, pa čak i karaktera same osobe. Međutim, ako ovi blizanci odrastu u potpuno različitim okruženjima, što je već nebrojeno puta zablježeno, stvar se bitno mijenja. Dakle, koliko god nas geni određuju, radi se i dalje o mogućnostima – da li će se nešto ispoljiti ili neće i u kojoj mjeri.
Ali kako okruženje može da utiče na nas? I da li naučeno i stečeno tokom života nestaje sa nama ili nastavlja da postoji kroz sljedeće generacije?
Neposredni uticaji okruženja
Okolnosti pod kojima živimo i u kojima smo odrastali svakako utiču na kvalitet našeg života. Na primjer, odrastanje u teškoj nemaštini, izloženost neurotoksinima ili zapostavljanje u djetinjstvu ostavljaju veliki trag i često imaju negativan uticaj na emocionalni i kognitivni razvoj djeteta.
Poznato istraživanje sprovedeno još 1997. godine je pokazalo da djeca odrasla u domu za nezbrinute znatno kasne u u fizičkom i mentalnom razvoju, kao i da su sklonija ozbiljnijim infekcijama nego što je uobičajeno.
No, uticaj spoljašnjih faktora može da se sagleda i sa vedrije strane. Pa recimo, djeca koja odrastu u dvojezičnoj sredini često pokazuju kognitivne prednosti u odnosu na svoje monolingvalne vršnjake. Ove prednosti se, pored jezičkih sposobnosti, odnose na sposobnosti održavanja i prilagođavanja pažnje, kreativnog rješavanja problema, povećane mentalne fleksibilnosti, kao i sagledavanja situacije na različite načine.
Lista mogućih faktora okoline i njihovih neposrednih uticaja bi mogla da se nastavi u nedogled jer sve što jesmo ili nismo, imamo ili nemamo direktno ili indirektno svodi se na svijet koji nas okružuje.
Generacije u nama
Dugo se iskustvo roditelja i daljih predaka smatralo indirektnim vidom naslijeđa, takozvano kulturno naslijeđe. Pa tako, sve kroz šta je recimo deda prolazio u svom životu, okolnim uticajima kojima je bio izložen, iskustva, znanja, strahovi koje je stekao smatralo se da jedino mogu da utiču na potomstvo kroz kulturno naslijeđe – komunikaciju i imitaciju.
Međutim, naučnici koji se bave transgeneracijsko-epigenetskim nasljeđivanjem uviđaju da situacija nije nimalo jednostavna i da postoje mnogi faktori koji utiču na kvalitet života pojedinca. Brojnim istraživanjima pokazano je da stečene osobine i način života jedne generacije mogu da rasvijetle pojedine pojave u narednim generacijama.
Recimo, da li je moguće naslijediti strah? Pokazno je da jeste. Naučnici na čelu sa Brajan Dijasom “istrenirali” su grupu miševa da se boje mirisa cvijeta trešnje. Ovo su postigli učenjem putem uslovljavanja – svaki put kada bi miševi dobili blag elektrošok bili bi okruženi ovim mirisom. Ovo je, nimalo začuđujuće, nakon nekog vremena dovelo do toga da miševi ispoljavaju reakciju straha već na sam miris cvijeta trešnje. Interesantno je da su njihovi potomci, iako nikada izloženi ovom mirisu, postali uplašeni i anksiozni kada bi ga osjetili. Još interesantnije je to da je ovo ponašanje primijećeno čak i kada su miševi bili začeti vantjelesnom oplodnjom, što isključuje bilo kakvu mogućnost socijalnog učenja.
Kako stvari stoje kod ljudi? Koliko god osnovni biološki mehanizmi bili isti svim vrstama, i koliko god bilo moguće predvidjeti određene fiziološke mehanizme kod ljudi na osnovu znanja pridobijenog iz laboratorije sa životinjama, eksperimenti na ovom nivou svakako nisu dovoljni i bilo kakav zaključak bi bio preuranjen. Činjenica je da je kod ljudi malo teže sprovoditi eksperimente koji bi uključivali elektrošokove i stvaranje reakcije straha od najmlađih dana, što ne znači da na indirektan i retrospektivan način nije moguće steći neko razumijevanje o nasljednim pojavama i obrascima.
Davne 1985. primijećeno je da potomci žrtava holokausta, iako mu sami nikada nisu bili izloženi, ispoljavaju simptome traume. Nedavno su ove tvrdnje potvrđene i na nivou gena žrtava holokausta i njihovih potomaka.
Mnogo sveobuhvatnije i potananije istraživanje nam daje uvid u ovaj fascinantan fenomen transgeneracijskog nasleđivanja. Naučnici su analizirali zapise žetve jednog gradića u Švedskoj. Primijetili su vezu između dostupnosti hrane u jednoj generaciji i stope dijabetesa i srčanih oboljenja u drugoj generaciji. Pokazano je da je dostupnost hrane kod dječaka između 9-12 godine u direktnoj korelaciji sa životnim vijekom njegovih unuka – unuci onih kojima je hrana bila nedostupna u periodu prije puberteta imali su mnogo manje šanse za oboljevanje od srčanih i šećernih bolesti, dok je kod ženskih osoba pokazan suprotan efekat.
Iako samo istraživanje pokazuje zapanjujuće rezultate, ne smijemo da izgubimo iz vida to da ovde pričamo o naglim i velikim promjenama dostupnosti hrane, te da nema smisla ove rezultati stavljati u kontekst našeg svakodnevnog života.
Koliko smo stvarno svoji?
Šta za nas ova otkrića zapravo znače? Možemo li bar malo mudrosti iz njih da izvučemo? Iako još mnogo toga ostaje da bude otkriveno i rasvijetljeno, imamo dovoljno znanja da naš život sagledamo iz šire perspektive. Jer nismo usamljenici u okeanu vremena i prostora, već se prožimamo sa okolnostima i životima, daleko van našeg domašaja.
Iako nam je samim rođenjem mnogo toga dato, moramo češće da se prisjetimo da za stvaranje okolnosti i budućnosti kakve želimo, jedino aktivnim učešćem u životu možemo nešto promijeniti.
Vladeta Jerotić često kaže: “Čovek je dat i zadat”. Dakle čovjek je dat prirodom, okolnostima, naslijeđem, ali je i zadat. Sebi od sebe zadat. Najlakše je okriviti, i prepustiti odgovornost drugima, čak i onima koji više ne postoje… Iako se u nama prepliću naslijeđa predaka i našim životom nagomilana iskustva, odgovornost je i dalje na nama jer mogućnost izbora je ono što nam uvijek preostaje. Sve i da smo “ništa više do gomile neurona” kao što kaže Francis Krik ili kako bi Ričard Dokins rekao “mašine koje prenose gene”, okruženje nas, čini se, drastično oblikuje.
A ko je onaj koji bira okruženje? I čije okruženje vi birate?
Autor teksta: Iva Rajović
izvor: ntcucenje.com
