Postporođajna depresija je često i ozbiljno stanje majki a nekada i očeva. To je klinička depresija koja se javlja par dana ili čak mjeseci nakon rođenja bebe. Postoje tri oblika promjene raspoloženja kod porođenih žena.
Najbezopasniji i najčešći je takozvani “baby blues” odnosno postporođajna tuga. Javlja se par dana poslije porođaja i odlikuje ga plakanje bez jasnog razloga, nagle promjene raspoloženja od sreće do tuge i nazad, razdražljivost, uznemirenost, zbunjenost u novoj ulozi.
Kada se na to doda umor i neispavanost situacija nije ni malo laka ali ubrzo prestaje. Smatra se da traje do 40 dana bez ikakvih intervencija. Doživljava je oko 80 odsto porođenih žena. Hormoni koji tada praktično luduju, učestvuju i te kako u cijeloj situaciji, pa kada se lagano vrate u balans – prestaje i ova faza.
Sljedeći oblik je postporođajna depresija koja se javlja nakon 4 do 8 nedjelja od porođaja. Nju odlikuju tuga, očaj, nemir, osjećanje da osoba nije nikakva majka, da su obaveze i staranje oko bebe mnogo veće i ozbiljnije od očekivanih i mnogo veće od kapaciteta osobe, plakanje, promjena apetita, nesanica, nemogućnost povezivanja sa bebom, a sa tim i krivica i stid.
Doživljava je 10-16 odsto majki. Ukoliko se stanje ne tretira, može trajati i godinu dana. Obično i sama majka a i osobe iz okruženja uvide da ono što se dešava prevazilazi okvire hormonalnih promjena i tada potraže pomoć.
Idealno je potražiti pomoć psihoterapeuta koji je sjajna podrška za tekuće procese kao i pomoć psihijatra koji će ukoliko je potrebno medikamentima omogućiti rad na problemu i olakšati nošenje sa problemom.
Ukoliko se ne tretira, postporođajna depresija može preći u najozbiljniji oblik -postporođajnu psihozu.
Postporođajna psihoza je mnogo rjeđi i imnogo ozbiljniji psihički poremećaj koji se javlja kod 0.1 do 0.2 odsto žena u prve četiri nedjelje nakon porođaja. Češći je kod prvorotki, a oko 40 odsto njih ima u porodici nekoga sa poremećajem raspoloženja.
Ovaj poremećaj odlikuju pretjerani umor, nesanica, labilnost, sumnjičavost, halucinacije, misli o povređivanju, suicidu. Pacijentkinje mogu imati osjećaj kako ne žele svoje dijete, ili da ga ne vole.
Ovakva stanja mogu da dovedu do čedomorstva, što je često povezano sa postporođajnim psihotičnim epizodama, koje uljučuju naredbodavne halucinacije da se djetetu naudi ili sumanosti da je dijete opsjednuto i da je u njemu zlo koje treba uništiti. Kao psihotični simptomi mogu se javiti i negacija rođenja djeteta.
Dijagnoza se postavlja kada se kod žene koja se nedavno porodila pojave simtomi psihoze koji uključuju sumanutosti, kognitivne deficite, poremećaj raspoloženja i halucinacije. Ovo stanje se mora pravovremeno prepoznati i što prije liječiti. Farmakoterapijski protokoli preporučuju racionalnu kombinaciju antipsihotika, antidepresiva i stabilizatora raspoloženja. U načelu, ove psihoze zahtijevaju psihijatrijsku hospitalizaciju.
U toku liječenja neobično je važna podrška i saradnja porodice.
Da se razumijemo, nije lako nositi bebu 9 mjeseci, poroditi se, oporavljati se i istovremeno uviđati da bebin život zavisi od vas.
Kada u to uključimo stalno hranjenje koje je u početku bolno, zarastanje rana, plač bebe koji praktično para uši i nespavanje, dobijemo kombinaciju koju nije lako obuhvatiti.
Nije sramota osjetiti da nam je to previše i da nam treba pomoć. Beba zahtijeva konstantnu brigu, njegu, prisustvo i mnogo je lakše ženama čiji partneri ili roditelji učestvuju u tom procesu, da majka stigne i da se odmori, prošeta, ode makar do prodavnice ne bi li se za momenat izmjestila i oporavila.
Nerijetko partneri počinju da se udaljavaju i da uviđaju da su zamišljali da će sve izgledati drugačije a da ništa nije ispalo tako. U složenim situacijama i zajednicama sve je dodatno opterećujuće kada se roditelji jedne strane miješaju u novu ulogu majke i onda zaista nastane haos. Neki parovi to ne mogu da izdrže i rastanu se.
S obzirom na to da je bolje spriječiti nego liječiti, unaprijed razgovarajte sa partnerom koja su vaša očekivanja nakon porođaja, obezbijedite neophodnu pomoć, nađite vrijeme za mala bjekstva kada je beba sita, pozovite nekoga i prošetajte, popijte piće. Drugarice su tu da vas podsjete da niste samo majke, da imate i niz drugih uloga, da vas kritikuju sto ste izašle čupave ili grozno obučene, da vas pokrenu i podrže.
I zapamtite rečenicu koja će vam cjeloživotno biti važna, koja kaže – i to će proći!
Brankica Šaljić Milenković, dipl. psiholog / Geštalt psihoterapeut
