Ko je odgovoran za (ne)uspjeh djeteta u školi? Kako da usmjerimo dijete na pravi način? Šta roditelj, a šta vaspitači i nastavnici mogu da učine da stvore pozitivan odnos djeteta prema školi? Odgovore na ova pitanja koja muče mnoge roditelje Zelena učionica potražila je od psihoterapeuta doktora Zorana Milivojevića.
- U kojoj mjeri roditelji mogu da utiču na to kakav će dijete biti učenik?
U velikoj, rekao bih presudnoj mjeri. Šta je potrebno da roditelji „izgrade” dobrog učenika? Na prvom mjestu oni moraju jasno da komuniciraju djetetu koje još ne polazi u školu da je školovanje visoka životna vrijednost. Moraju kod djeteta da pobude želju za saznavanjem i radoznalost.
Veoma je važno i da dijete koje polazi u školu već ima neke razvijene radne navike, u smislu održavanja lične higijene, uređenja prostora (na primjer, zatezanje kreveta nakon ustajanja), ali i da ima ugrađene „kočnice” odnosno da mu roditelji postavljaju granice i obuzdavaju ga u aktivnostima koje nisu dobre.
Svaki roditelj ima neku svoju filozofiju vaspitanja iz koje proističe njegov vaspitni stil. Ova filozofija nastaje na osnovu njegovog iskustva kao djeteta i na osnovu toga šta misli o svojim roditeljima i njihovom načinu vaspitanja. Oni koji su zadovoljni vaspitnim stilom svojih roditelja, to ponavljaju uz male promjene sa svojom djecom. Međutim, oni koji su nezadovoljni, oni traže nove načine. Ono što primjećujemo u praksi jeste da ovi nezadovoljni često iz jedne greške prelaze u onu drugu, suprotnu grešku. Ako su roditelji bili strogi i nisu pokazivali ljubav, već su insistirali samo na disciplinovanju, njihovo dijete kada postane roditelj može postati popustljivi roditelj koji nudi samo ljubav, koji ne želi da disciplinovanjem „traumatizuje” dijete. U oba slučaja je pogrešan pristup jer roditelji djeci treba da daju ono što je djeci neophodno, a to su i ljubav i disciplina.
- Kada dijete već krene u školu, u kojoj mjeri nastavnik može da popravi eventualne greške roditelja u vaspitanju?
Ma koliko se učitelji trudili da ne bude tako, u školi jeste malo dosadno, bar na momente. Zato, dijete je spremno za školu onda kada je sposobno da podnese, da toleriše neprijatnost dosade. Djeca koja ne podnose dosadu najčešće postaju nemirna na času, začikavaju druge ili napuste učionicu, pa dobiju dijagnozu hiperaktivnosti.
- Kako da dijete stvori pozitivan odnos prema školi i ko u tome igra ključnu ulogu?
Na to utiče više činilaca. To najbolje vidimo kada posmatramo kako nastaje negativan odnos djeteta prema školi: roditelji plaše dijete školom; pričaju negativno pred djetetom o učiteljici; dijete ima loša iskustva u školi bilo sa učiteljem bilo sa djecom; dijete ne uči dovoljno pa je u školi neuspješno itd. Dakle, dijete je u jednom komunikacijskom polju u kojem različiti faktori na njega utiču. Najvažniji su roditelji i njihov stav prema školi i učiteljima, važno je da dijete vidi da roditelji sarađuju sa učiteljima, ali važno je i da se dijete dobro osjeća u školi. Tu postoje dva momenta: kako doživljava učitelja i kako misli da ga doživljavaju djeca u razredu. Roditelji su ti koji treba da razgovaraju sa djetetom, da primijete ako dijete promijeni ponašanje i da saznaju šta ga muči. U tim razgovorima roditelj treba da poduči dijete kako šta da shvati, koliko je nešto važno i kako treba da se postavi i ponaša u raznim situacijama.
- Šta mislite o današnjem školstvu? Da li je srušen autoritet nastavnika i ako jeste, ko je za to kriv?
Srušen je autoritet roditelja. Sve je više roditelja koji smatraju da su oni i dijete ravnopravni partneri pa odbijaju da budu autoriteti, žele da se druže sa djetom, da ih dijete ne zove mama ili tata, već po imenu. Takva djeca nisu naučila šta je autoritet i to se prenosi na školu. A škola je prva velika laboratorija u kojoj djeca treba da se dovoljno socijalizuju kako bi se uklopila u društvo, kako bi mogla da se druže sa drugima, da jednog dana rade u kolektivu. A onda takva djeca koja su neobuzdana i nasilna dođu u razred i nametnu svoju dinamiku, tako da učitelji moraju da se samo njima bave. Škola je u ovakvim situacijama nemoćna. Roditelji su na strani djece problematičnog ponašanja jer vjeruju da je kritikovanje načina na koji se dijete ponaša u školi zapravo kritikovanje njih kao roditelja i njihovog načina vaspitanja.
Tu su i nastavnici koji rade nimalo lak posao, koji su finansijski demotivisani, ali kojima najviše smeta to što ih djeca ne doživljavaju kao autoritet i što sebe doživljavaju nemoćnima. Oni otkrivaju istinu da ne možete poučiti nekoga ko ne želi da bude poučen. Dakle, problem je kompleksan, počinje pre škole i nastavlja se nakon škole. Škola je samo jedan dio.
- Roditeljima je veoma teško da prepoznaju da li je njihovo dijete jednostavno razmaženo ili je rođeno temperamentno i ima predispozicije da postane budući vođa ako se usmjeri na pravi način. Kako da nauče da to razlikuju?
Gotovo nijedno malo dijete ne pravi razliku između sebe i svojih želja. Ako mu nešto ne date, to doživi kao odbacivanje, kao dokaz da ga roditelji ne vole. Pojedina djeca se toga uplaše, budu žalosna i povučena, a druga protestuju i postanu agresivna. Novija istraživanja pokazuju da je djetetov mozak poluproizvod i da će se razvijati u onoj mjeri u kojoj ga roditelji stimulišu. Dakle, roditeljski uticaj se pretvara u moždane strukture. To se zove neuroplastičnost. To u velikoj mjeri oduzima značaj dosadašnjim uvjerenjima da je genetika presudna, da postoje urođeni talenti, itd. Gledajući životinje ljudi su uvidjeli da je genetika veoma važna, ali djetetu je potrebno dvadesetak godina da odraste, i u svom tom periodu ono formira mozak. Dakle, bilo da je dijete razmaženo, bilo da je temperamentno, ono mora da nauči da reguliše svoje emocije. Ako ne nauči ostaće impulsivno i kao takvo neće biti nikakav vođa – od njega će drugi bježati. A da bi dijete naučilo da reguliše emocije, da izgradi takve psihičke i moždane strukture, moraju ga roditelji tome uporno učiti.
- Šta biste posavjetovali nastavnike a šta roditelje u cilju uspostavljanja bolje međusobne saradnje, a radi dobrobiti djeteta i iskorišćenja svih njegovih potencijala?
Roditelji treba da shvate da se djeca na jedan način ponašaju kod kuće, u situaciji kada su prihvaćena, dakle onda kada su roditelji tu, a na sasvim drugi način u razredu, na odmoru, itd. Zato argument „ja najbolje poznajem svoje dijete” ne važi uvijek. Treba da prihvate da su učitelji ti koji vide dijete, koji mogu neke stvari kod djeteta bolje da ocijene i da treba da zajednički da rade kako bi dijete bilo uspješno i u znanju i u socijalizaciji. Nekada je postojao jasan, ali prećutan društveni ugovor između roditelja i nastavnika o zajedničkoj saradnji, ali danas on više ne postoji. Zato je dobro da učitelji na početku svake godine porazgovaraju sa svakim roditeljem i da naprave jasan „pedagoški ugovor” o ciljevima koje dijete treba da postigne, pri čemu su i roditelji i učitelji u nekoj vrsti zajedničkog, partnerskog poduhvata. Dakle, saradnja i međusobno uvažavanje je formula uspjeha.
dr Zoran Milivojević, psihoterapeut
